Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2605/10 (A. G. i drugi)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Građevinsko zemljište
  • Otpremnina
  • Upravni postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Posjed
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2605/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2605/10, rješavajući apelaciju Ale Galijaševića i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene

- apelacija Ale Galijaševića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-627/05 od 16. aprila 2009.

godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj Rs-2375/03 od 1. juna 2005. godine;

- apelacija Jasminke Mandžuka, Anice Prokić i Vide Lopičić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž- 07-002 356 od 14. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-000 822 od 28. septembra 2007. godine;

- apelacija Lejle Džambić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002761 10 Gž od 15. aprila 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-09- 001985 od 3. februara 2010. godine;

- apelacija Seada Krese podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-000312 od 16. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1682/05 od 12. jula 2006.

godine;

- apelacija Edhema Kobilića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 727 od 14.

aprila 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0- Gž-08-000 961 od 10. juna 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1278/04 od 24. aprila 2008. godine;

- apelacija Bajre Bulića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-08-001819 od 9. aprila 2010.

godine;

- apelacija Senke Softić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 053808 10 Gž od 19. maja 2010.

godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 053808 04 P od 19. januara 2010. godine; i

- apelacija Mejre Zarifović podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 002934 10 U od 28. juna 2010. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-126-5/10 od 1. marta 2010. godine i zaključka Komisije za implementaciju člana 182. (152.) Zakona o radu broj 05/5-52390/Vn od 11. decembra 2009. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Ale Galijašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kulen Vakufa, kojeg zastupa Emira Imamović, advokat iz Bihaća, podnio je 28. juna 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž- 627/05 od 16. aprila 2009. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj Rs-2375/03 od 1. juna 2005. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 2605/10.

2. Jasminka Mandžuka, Anica Vidović i Vida Lopičić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Zenice, koje zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnijele su 8. jula 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-002 356 od 14. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-000 822 od 28. septembra 2007. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 2843/10.

3. Lejla Džambić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupaju Sead Sarihodžić i Jasmina Sarihodžić, advokati iz Tuzle, podnijela je 9. jula 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002761 10 Gž od 15. aprila 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-09-001985 od 3. februara 2010. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 2894/10.

4. Sead Kreso (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mustafa Bračković, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. jula 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-000312 od 16. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1682/05 od 12. jula 2006. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 2943/10. Apelant je postavio i zahtjev za donošenje privremene mjere koji je Ustavni sud, odlukom broj AP 2943/10 od 7. aprila 2011. godine, odbio.

5. Edhem Kobilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. jula 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 727 od 14. aprila 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000 961 od 10. juna 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1278/04 od 24. aprila 2008. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 2949/10.

6. Bajro Bulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dubrave Gornje, kojeg zastupa Mustafa F. Muharemagić, advokat iz Tuzle, podnio je 16. jula 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-08-001819 od 9. aprila 2010. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 3027/10.

7. Senka Softić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Ranko Miletić, advokat iz Banje luke, podnijela je 20. jula 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 053808 10 Gž od 19. maja 2010. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 053808 04 P od 19. januara 2010. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 3094/10.

8. Mejra Zarifović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, podnijela je 23. augusta 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 002934 10 U od 28. juna 2010. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-126-5/10 od 1. marta 2010. godine i zaključka Komisije za implementaciju člana 182. (152.) Zakona o radu broj 05/5-52390/Vn od 11. decembra 2009. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 3659/10.

9. S obzirom da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o kršenju ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2605/10.

Činjenično stanje i apelacioni navodi u pojedinačnim apelacijama 1 ) Apelacija broj AP 2605/10

10. Presudom Općinskog suda u Bihaću broj Rs-2375/03 od 1. juna 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-627/05 od 16. aprila 2009. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog, Unsko-sanski kanton, da mu, zbog nezakonitog otkaza, isplati neisplaćene plaće za određeni period i u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu prvostepene presude. Sudovi su u postupku, između ostalog, utvrdili da je apelantovo potraživanje zastarjelo.

11. Apelant je prethodno, 16. juna 2009. godine, podnio apelaciju protiv navedene presude Kantonalnog suda, ali je njegova apelacija odbačena kao preuranjena odlukom Ustavnog suda broj AP 1885/09 od 17. septembra 2009. godine. Predmetnu apelaciju apelant je podnio nakon što je, rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001251 od 11. maja 2010. godine, odbacio apelantovu reviziju protiv navedene presude Kantonalnog suda.

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo ne nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant u suštini smatra da su sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.

2) Apelacija broj AP 2843/10

13. Presudom Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-000 822 od 28. septembra 2007. godine, obavezan je tuženi RMK „Inženjering d.d. Zenica, da isplati apelanticama, na ime plaće, toplog obroka i regresa iznose pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude. Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-002 356 od 14. novembra 2008. godine usvojena je žalba apelantica protiv prvostepene presude, pa je ta presuda preinačena i apelanticama su, umjesto iznosa dosuđenih prvostepenom presudom, dosuđeni iznosi pobliže označeni u dispozitivu osporene presude Kantonalnog suda. Sudovi su zaključili da apelantice nisu dokazale da se odredbe Kolektivnog ugovora za oblast građevinarstva primjenjuju na tuženog, pa su njihov tužbeni zahtjev preko dosuđenih iznosa odbili.

14. Apelantice su prethodno, 7. januara 2009. godine, podnijele apelaciju protiv navedene presude Kantonalnog suda, ali je njihova apelacija odbačena kao preuranjena odlukom Ustavnog suda broj AP 42/09 od 14. oktobra 2009. godine. Predmetnu apelaciju apelantice su podnijele nakon što je, rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000075 od 11. maja 2010. godine, odbacio njihovu reviziju protiv navedene presude Kantonalnog suda.

15. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantice u suštini smatraju da su sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.

3) Apelacija broj AP 2894/10

16. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-09-001985 od 3. februara 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002761 10 Gž od 15. aprila 2010. godine, utvrđeno je da je apelantica smetala tužiteljicu Jasminku Halilović u mirnom posjedu korištenja stana i električne energije na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja.

17. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica u suštini smatra da su sudovi u osporenim rješenjima pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.

4) Apelacija broj AP 2934/10

18. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj P-1682/05 od 12. jula 2006. godine, obavezan je apelant i Bosansko-njemačko osiguranje d.d. u likvidaciji Tuzla kao prvotuženi da tužitelju Dervišu Jahiću solidarno isplate, na ime naknade štete, iznos od 5.112 KM sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe i troškovima postupka pobliže navedenim u izreci prvostepene presude. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-000312 od 16. maja 2010. godine, koja je donesena nakon održane rasprave pred drugostepenim vijećem, sud je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je dosuđeni iznos na ime naknade štete smanjio, a zatezne kamate dosudio od dana donošenja prvostepene presude.

19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant osporava dosuđenu visinu štete i smatra da su sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. 5) Apelacija broj AP 2949/10

20. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1278/04 od 24. aprila 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000 961 od 10. juna 2008. godine, protiv koje je presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 727 od 14. aprila 2010. godine odbijena revizija, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog, Grad Banju Luku, da mu isplati iznos za koji je apelant tvrdio da je uplatio na ime naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište. Sudovi su, između ostalog, zaključili da apelant nije dokazao da je zaista i uplatio iznos na ime navedene naknade.

21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da su sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.

6) Apelacija broj AP 3027/10

22. Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-08-001819 od 9. aprila 2010. godine usvojena je revizija tuženog, „Univerzal promet“ Tuzla, pa su preinačene presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000019 od 31. oktobra 2008. godine i presuda Općinskog suda u Tuzli broj P-2777/00 od 17. oktobra 2005. godine. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete u vidu izgubljene dobiti zbog ispunjenja ugovora sa zakašnjenjem, zato što je sud zaključio da apelant nije dokazao postojanje stvarne namjere bavljenja djelatnošću u pitanju i vjerovatnost njenog ostvarenja.

23. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo. 7) Apelacija broj AP 3094/10

24. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 053808 04 P od 19. januara 2010. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 053808 10 Gž od 19. maja 2010. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena, Republika Srpska, plati naknadu štete zbog mobilizacije apelanticinog motornog vozila u vrijeme rata. Sudovi su zaključili da apelantica nije dokazala da je njeno motorno vozilo mobilisala tužena, već da je apelantica bila u ugovornom odnosu sa „Autoservisom“ iz Banje Luke, kojem je vozilo bila predala na popravak.

25. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a pozvala se i na kršenje prava iz čl. 14. i 17. Evropske konvencije. Apelantica u suštini smatra da su sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.

8) Apelacija broj AP 3094/10

26. Zaključkom Komisije za implementaciju člana 182. (152.) Zakona o radu broj 05/5- 52390/Vn od 11. decembra 2009. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-126-5/10 od 1. marta 2010. godine, obustavljen je postupak za ostvarivanje prava na otpremninu po zahtjevu apelanticinog supruga, Džafera Zarifovića, zato što je u toku postupka apelanticin suprug umro. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 002934 10 U od 28. juna 2010. godine, odbijena je apelanticina tužba protiv drugostepenog rješenja, zato što su se smrću podnosioca zahtjeva ispunili zakonom propisani uslovi za obustavu postupka.

27. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u suštini smatra da su upravni organi i sud u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno pravo.

28. Pri ispitivanju dopustivosti navedenih apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

29. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

30. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, kako je to već u brojnim odlukama ukazano, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi,npr., Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

31. U odnosu na konkretne apelacije, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu u apelacijama koje su podnijeli ponudili bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju ustavnih prava na koja su se pozvali u pojedinačnim apelacijama nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama, očigledno (prima facie) neosnovani.

32. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2605/10 (A. G. i drugi) | Sudska praksa | Aktio