Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2698/10 (L. B.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2698/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2698/10, rješavajući apelaciju Ljeposave Bogdanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljeposave Bogdanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001274 od 22. aprila 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2830/05 od 7. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-972/98 od 22. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljeposava Bogdanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Janje, koju zastupa Jezdimir Ž. Spasojević, advokat iz Bijeljine, podnijela je 5. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001274 od 22. aprila 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2830/05 od 7. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-972/98 od 22. jula 2005. godine.
2. Apelantica je 27. jula 1998. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Seada Halilovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina.
3. Presudom Općinskog suda broj P-972/98 od 22. jula 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2830/05 od 7. maja 2008. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su apsolutno ništavi ugovori o kupoprodaji nekretnina zaključeni između apelantice i tuženog 1. marta i 18. juna 1996. godine, što je tuženi dužan priznati i trpjeti, dozvoliti uknjižbu prava posjeda u korist apelantice u zemljišnim i drugim javnim knjigama, da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje tako što će se apelantica ponovo evidentirati kao vlasnik i posjednik nekretnina koje bile predmet ugovora (stav I.). Stavom II. dispozitiva presude odbijen je kao neosnovan alternativno postavljen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila raskid ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključen 1. marta 1996. godine između apelantice i tuženog i ovjeren 2. marta 1996. godine kod Općinskog suda u Visokom pod brojem Ov I-224/96, prema kojem ugovoru je apelantica tuženom prodala svoje nekretnine pobliže označene izrekom ove presude, radi neisplate ugovorene cijene i radi prekomjernog oštećenja, te da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje tako što će se apelantica u zemljišnim knjigama ponovo upisati kao vlasnik na navedenim nekretninama, uz obavezu vraćanja 8.000,00 KM tuženom. Stavom III. dispozitiva presude odbijen je kao neosnovan prijedlog predlagača mjere osiguranja za donošenje privremene mjere zabrane otuđenja i vršenja bilo kakvih radova na nekretninama koje su predmet pobijanog ugovora do okončanja spora u ovoj pravnoj stvari, dok je stavom IV. apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 550,00 KM.
4. Tokom prvostepenog postupka na osnovu izvedenih dokaza taj sud je odbio kao neosnovana oba zahtjeva apelantice (zahtjev iz stava I. i II. dispozitiva presude) postavljena u smislu člana 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kao fakultas alternativa, utvrdivši da su ugovorne stranke zaključile pravno valjane ugovore koji su ispunjavali uslove iz člana
9. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list R BiH“, broj 21/92, 3/93 i 18/94, u daljnjem tekstu: Zakon o prometu nepokretnosti) u pogledu njihove formalno pravne valjanosti, jer su ugovori ovjereni od strane suda i u cijelosti izvršeni. Dalje je utvrđeno da je tuženi ušao u posjed kupljenih nekretnina koje mu je apelantica predala bez ikakve prisile, tj. na dobrovoljan i zakonit način. S tim u vezi Općinski sud primjenom odredbe člana 11. tačka 3. Anexa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, nije našao postojanje nelegalnih transakcija spornih nekretnina između parničnih stranaka, da ugovori nisu zaključeni pod pritiskom ili da je kupoprodaja bila u vezi sa etničkim čišćenjem u vrijeme zaključivanja budući da je i sama apelantica izjavila da takvih pritisaka nije bilo, da njenu porodicu niko nije uznemiravao. Na temelju iskaza svjedoka i nalaza vještaka grafologa takođe je utvrđeno da je sin apelantice, koji živi u zajedničkom domaćinstvu sa apelanticom, primio kupoprodajnu cijenu definisanu ugovorom o kupoprodaji nekretnina u ukupnom iznosu od 50.000,00 KM te da u pogledu volja ugovornih strana nije bilo mana niti prisile bilo kakve vrste. Što se tiče alternativnog zahtjeva apelantice za raskid ugovora zbog neispunjenja obaveza i prekomjernog oštećenja Općinski sud je zaključio da je ovaj zahtjev apelantice neosnovan iz razloga propuštanja podnošenja tužbe u roku od godine dana u smislu članom 117. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Nakon što je ispitao prvostepenu presud u smislu člana 221. ZPP-a i nakon ocjene žalbenih navoda apelantice Kantonalni sud je zaključio da su žalbeni ovi navodi apelantice neosnovani, da je prvostepeni sud upotpunosti pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primjenio materijalno pravo. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane navode apelantice da je sporne ugovore sačinila pod prijetnjom i prinudom iz razloga što iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlilazi da je apelantica sa sinom prije odlaska iz objekta koji je bio predmetom ugovora o kupoprodaji skinula svu drvenariju, vrata i prozore i da je poskidala sve radijatore, što među parničnim strankama nije bilo sporno, koje stvari je dva dana držala natovarene na kamionu čekajući da joj tuženi isplati kupoprodajnu cijenu, nakon čega su otišli bez ikakve svađe ili tjeranja. Budući da apelantica u toku prvostepenog postupka, ni u podnesenoj žalbi nije tvrdila da je na nju ili na članove njene porodice od strane tuženog ili bilo kojeg lica bošnjačke nacionalnosti vršen bilo kakav pritisak da predmetne nekretnine proda, ali je istakla da je opšta situacija bila takva da je većina stanovništva srpske nacionalnosti napustila područje Općine Ilijaš. S tim u vezi Kantonalni sud je ukazao da okolnost da li je neki ugovor zaključen pod prisilom u smislu odredbe člana 21a. Zakon o prometu nepokretnosti treba cijeniti u vezi sa članom 17b. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana, tj. da svaki konkretan slučaj treba posmatrati ponaosob. Takođe taj sud je odbio kao neosnovane navode apelantice da sporne ugovore nije nikad potpisala, jer iz izvedenih dokaza jasno proizilazi da je apelantica svoj potpis ovjerila u knjizi ovjere kod nadležnog suda. Da su ovi navodi apelantice neosnovani proizilazi i iz iskaza apelantice datih na zapisnik prvostepenog suda od 13. septembra 2001. godine kada je izjavila „da je sporne ugovore potpisala kod advokata Aziza Ćosovića“, da bi na zapisnik istog suda od 21. juna 2005. godine izjavila „da su ugovori zaključeni u njenoj kući“, tako da navedeni iskazi koji su sami po sebi kontradiktorni govore o njihovoj istinitosti. Kantonalni sud je dalje odbio kao neosnovane žalbene navode apelantice u vezi alterenativno postavljenog tužbenog, da nije bilo ekvivalentno uzajamno davanje, odnosno smatrajući da za sporne nekretnine nije dobila adekvatnu cijenu te da postoji nesrazmjer uzajamnih davanja, jer kako je navela u žalbi vrijednost njenih nekretnina u momentu prodaje je iznosila 250.000,00 KM, pa kako je apelantica navedeni nesrazmjer istakla naknadno, to Kantonalni sud ove njene navode smatra irelevantnim.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-001274 od 22. aprila 2010. godine reviziju apelantice izjavljenu protiv presude drugostepenog suda odbio kao neosnovanu.
7. Vrhovni sud je naveo da apelantica izjavila reviziju protiv drugostepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da Vrhovni sud pobijanu presudu preinači i utvrdi apsolutnu ništavost spornih ugovora ili istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Zahtjev za utvrđivanje ništavosti spornih ugovora apelantica temelji na odredbama člana 103. stav 1. ZOO u vezi sa članom 21a. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti, kojom odrebom je propisano da pravni poslovi zaključeni nakon 30. aprila 1991. godine pod djelovanjem prinude, prevare i sile, a odnose se na prenos prava vlasništva na nekretninama su ništavi. Vrhovni sud je imajući u vidu sve okolnosti pod kojima je ugovor o kupoprodaji zaključen, ocijenio da u konkretnom slučaju sporni ugovor nije zaključen pod prinudom i prisilom, jer sva događanja u vrijeme zaključivanja ugovora potvđuju činjenicu da su stranke dobrovoljno zaključile predmetni ugovor, da apelantica tokom trajanja postupka nije dokazala da okolnosti u to vrijeme, odnosno u vrijeme reintegracije Općine Ilijaš, dovode u sumnju dobrovoljnost apelantice da proda svoje nekretnine. U vezi sa žalbenim navodima apelantice o neekvivalentnosti uzajamnog davanja, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi dali adekvatno obrazloženje, u smislu da je kupoprodajna cijena spornih nekretnina u momentu zaključivanja ugovora bila rezultat saglasne volje ugovarača, da se apelantica u vrijeme zaključivanja saglasila u vezi sa cijenom definisanom spornim ugovorom, zbog čega je primjenom člana 248. ZPP Vrhovni sud odlučio kao u izreci presude.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je nesporno da je zaključenju ugovora pristupila radi opšteg straha usljed okolnosti u Općini Ilijaša, koje u vrijeme zaključivanja takvih pravnih poslova nisu bile razumne i uobičajne, kada su lica srpske nacionalnosti u strahu zbog opšte nesigurnosti napustili Općinu Ilijaš te da su sa svojom imovinom postupali na isti ili sličan način kao i ona.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti tužbeni zahtjev apelantice za oglašavanje spornog ugovora ništavim i povrat u posjed predmetnih nekretnina pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZOO i Zakona o prometu nepokretnosti, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi već razmatrao pitanja vezana za pitanje ništavost ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata. Naime, Ustavni sud je u predmetu broj AP-455/09 odbacio kao očigledno neosnovanu apelaciju i izrazio slijedeći stav: «... sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nepokretnosti te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima .(vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14.). Iz navedenog proizilazi da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su slučaju apelantice redovni sudovi dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da apelantica nije dokazala da su postojale konkretne subjektivne okolnosti koje su u povezanosti sa općim ratnim okolnostima bitno ograničavale slobodu izražavanja njegove volje. Ustavni sud također zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi u postupku na tri sudske instance razmotrili sve navode i tvrdnje apelanta koje apelant ponavlja i u apelaciji i da su dali detaljne odgovore na sva navedena pitanja. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih presuda ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova budući da u konkretnom slučaju apelantica ničim nije dokazala da su zaključenju spornog ugovora prethodili događaji koji su, u interakciji sa ratnim dešavanjima bili od uticaja na slobodno izražavanja volje apelantice za zaključenje spornog ugovora.
13. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljana ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U prilog ove tvrdnje apelantica se pozvala na identične navode koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu i u pogledu kojih je utvrđeno da su neosnovani pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih razmatra i u odnosu na pravo na dom.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić