Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2764/10 (V. N.-R.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2764/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2764/10, rješavajući apelaciju Vesne Nikolić Ritan na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Nikolić Ritan podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 002293 09 U od 14. aprila 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vesna Nikolić-Ritan (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Prijedora, koju zastupa Marija Stanković - Vukmirica, advokat iz Prijedora, podnijela je 7. jula 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002293 09 U od 14. aprila 2010. godine.

2. Zaključkom Skupštine opštine Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: Skupština opštine) broj 02-013-110/08 od 29. decembra 2008. godine odbačen je prijedlog apelantice za oglašavanje ništavim Rješenja Skupštine opštine Bosanska Dubica broj 04/III-PN-31/60 od 27. februara 1962. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje SO), kojim je ukinuto Rješenja Narodnog odbora Opštine Bosanska Dubica broj: 04LP-PN-31/60 od 1. maja 1961. godine (o dodjeli zemljišta apelantičinom ocu bez naknade radi podizanja stambene zgrade). Skupština opštine je zaključila da apelantica nije ovlašteno lice za podnošenje prijedloga za oglašavanje ništavim predmetnog rješenja, pa je na osnovu člana 113. stav. 2. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP) donesen zaključak kao u izreci.

3. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 001009 09 U od 11. juna 2009. godine tužba apelantice protiv navedenog zaključka je uvažena i osporeni akt poništen. Kako je naveo Okružni sud, iz stanja spisa proizilazi da je apelantica 12. augusta 2008. godine podnijela prijedlog za oglašavanje ništavim spornog rješenja SO od 27. februara 1962. godine, koji prijedlog je proslijeđen Skupštini opštine na nadležnost. Dalje se navodi da je Rješenjem Okružnog suda broj U-454/05 od 10. maja 2006. godine odbačena tužba apelantice podnesena radi ukidanja sporog rješenja SO od 27. februara 1962. godine. U vezi sa tako izraženim stavom suda u pomenutom rješenju, tužena Skupština opštine je u predmetnom osporenom zaključku zauzela stav zaključila da tim rješenjem iz 1961. godine nije povrijeđen neposredni lični interes apelantice. Međutim, takav pravni stav tužene Skupštine opštine u predmetnom zaključku, po mišljenju Okružnog suda, nije pravilan. To stoga jer, po ocjeni Okružnog suda, nije bilo osnova da tužena Supština opštine osporenim zaključkom odbaci zahtjev apelantice za oglašavanje ništavim spornog rješenja SO od 27. februara 1962. godine, pozivajući se na razloge iz ranijeg rješenja Okružnog suda broj U-454/05 od 10. maja 2006. godine, u čijem donošenju, kako to proizilazi iz obrazloženja tog rješenja, i nije bila poznata činjenica da je na predmetnom zemljištu u korist apelantice upisano pravo korišćenja. Okružni sud je zaključio da je tužena Skupština opštine u smislu člana 50. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) u obavezi da odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od prijema ove presude, donese novi upravni akt, uvažavajući pravno shvatanje iz ove presude i primjedbe u pogledu postupka.

4. U daljnjem postupku, rješenjem Skupštine opštine broj 02-013-156/09 od 8. oktobra 2009. godine odbijen je prijedlog apelantice za oglašavanje ništavim spornog rješenja SO od 27. februara 1962. godine. Kako je Skupština opštine navela, među strankama nije sporno da je Rješenjem Narodnog odbora Opštine Bosanska Dubica broj: 04/Š-PN-31/60 od 1. maja 1961. godine iz posjeda ranijih sopstvenika Dragišić Gojka i drugih izuzeto nacionalizovno neizgrađeno građevinsko zemljište i dodijeljeno na korištenje ocu apelantice radi podizanja porodične stambene zgrade. Nadalje je navedeno da je spornim rješenjem ukinuto rješenje o dodjeli zemljišta apelanticinom ocu te da je isto doneseno iz razloga što je apelnticin otac 23. januara 1962. godine podnio molbu za ukidanje rješenja o dodjeli zemljišta zbog toga što on odustaje od izgradnje na predmetnom zemljištu. Navedeno je da u spisu nema dokaza da je sporno rješenje uručeno apelanticinom ocu ali da ta činjenica ne ukazuje da sporno rješenje nije proizvelo pravno dejstvo u odnosu na apelanticinog oca. Istaknuto je da činjenica da je apelanticin otac umro 2003. godine, „dakle, nakon 50-tak godina od kako mu je zemljište dodijeljeno radi izgradnje i da u tom periodu nije sagradio porodičnu stambenu zgradu ukazuje da se isti saglasio sa posljedicama koje je proizveo osporeni akt“. Također je utvrđeno da nije izdano odobrenje za građenje objekta na predmetnom zemljištu niti apelantici niti njenom ocu. Dalje je navedeno da iz izjave stranaka, kao i iz izjave svjedoka danih na zapisnik 30. septembra 2008. godine i pročitanih na raspravi od 27. augusta 2009. godine prozilazi da na predmetnom zemljištu nije, niti bez dozvole (bespravno), sagrađen nikakav objekt osim temelja. Međutim, Skupština opštine je zaključila da temelj, koji je po njihovim navodima izgrađen, ne predstavlja, u smislu odredbe člana 5. tačka 14. Zakona o uređenja prostora, zgradu kao građevinu. Dalje je navedeno da iz izjava stranaka, kao i uvidom u List nepokretnosti broj 1868 k.o. Koz. Dubica proizilazi, da se sporno zemljište nalazi u neposrednom posjedu Trubarac Ranka, a što je evidentirano i u katastarskom operatu kod RU PJ Koz. Dubica. Dalje se navodi da otac apelantice za svog života nije zatražio uknjižbu Rješenja Narodnog odbora Opštine Bosanska Dubica od 1. maja 1961. godine o dodjeli građevinskog zemljišta, niti u katastarskom operatu, niti u zemljišnoj knjizi, već da je uknjižba tog rješenja izvršena 17. maja 2004. godine po zahtjevu njegove kćeri apelantice podnesenom 16. aprila 2004. godine, nakon smrti njenog oca. Činjenica da apelantičin otac nije priveo predmetno zemljište svrsi, pa sve da i nije doneseno Rješenje Narodnog odbora Opštine Bosanska Dubica od 1. maja 1962. godine, imala bi za posljedicu po zaključku Skupštine opštine, a na osnovu člana 39. do 41. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list SR BiH broj 52/59), „ex lege gubitak prava korišćenja radi građenja, odnosno činjenica da je zahtjev za uknjižbu rješenja o dodjeli, kao i sama uknjižba prava korišćenja na ime [apelanticinog oca] Izvršena u zemljišnoj knjizi poslije njegove smrti“. S obzirom na navedeno Skupština opštine je zaključila da u konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan od takstivno navedenih razloga propisanog odredbom člana 252. ZOUP za oglašavanje rješenja ništavim.

5. Protiv navedenog upravnog akta apelantica je pokrenula upravni spor, pa je Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 002293 09 U od 14. aprila 2010. godine tužba apelantice protiv Rješenja SO Kozarska Dubica broj 02-013-156/09 od 8. oktobra 2009. godine odbijena. Kako je naveo Okružni sud, postupajući u izvršenju Presude Okružnog suda broj 11 0 U 001009 09 U od 11. juna 2009. godine, tužena Skupština Opštine je u novom postupku i donijela predmetni osporeni akt, kojim je odbijen prijedlog apelantice za oglašavanjem ništavim rješenja Skupštine opštine Bosanska Dubica broj 04/Š-PN-31/60 od 27. februara 1962. godine. Skupština Opštine je zaključila da nisu ispunjeni uslovi iz odredbe tač. 3. i 4. člana 252. ZOUP-a, za oglašavanje rješenja ništavim, pa je na osnovu odredbe člana 253. istog zakona i odlučila kao u izreci predmetnog osporenog akta. Takvo činjenično i pravno utvrđenje izraženo u predmetnom osporenom aktu, se i po mišljenju Okružnog suda, ne može dovesti u sumnju navodima tužbe. Naime, nije sporno da je apelantica svoj prijedlog za oglašavanje rješenja ništavim podnijela na osnovu tačke 3. i 4. člana 252. ZOUP-a kojima je propisano da se ništavim oglašava rješenje čije izvršenje nije moguće (tačka 3.) odnosno koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka nije naknadno izričito ili prećutno pristala (tačka 4). Imajući u vidu da je spornim rješenjem od 27. februara 1962. godine ukinuto ranije rješenje Narodnog odbora Opštine Bosanska Dubica od 1. maja 1961. godine kojim je ocu apelantice bilo dodijeljeno predmetno zemljište radi podizanja porodične zgrade, a da on do svoje smrti 2. marta 2003. godine, što znači nakon više od 40 godina od kako mu je zemljište dodijeljeno radi izgradnje i nije izgradio porodičnu stambenu zgradu, upravo i ukazuje da se on i saglasio sa pravnim posljedicama koje je proizvelo rješenje čije je oglašavanje ništavim se predlaže, kako je to sve Skupština Opštine i pravilno obrazložila u predmetnom osporenom aktu. Dalje je navedeno da na drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu ne mogu uticati ni izjave pomenutih svjedoka da je apelantičin otac započeo izgradnju temelja na tom zemljištu, o čemu je Skupština Opštine i dala valjano obrazloženje u predmetnom osporenom aktu pozivajući se na odredbu člana 5. tačka 14. Zakona o uređenju prostora kojom je propisano da zgradu predstavlja građevina koja vanjskim zidovima i krovom uokviruje prostor namijenjen stanovanju ili obavljanju određenih djelatnosti ili fuikcija. Okružni sud navodi da se tužena Skupština Opštine pravilno pozvala i na odredbu člana 40. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, kao zakona koji je važio u vrijeme kada je ocu apelantice zemljište dodijeljeno, kojom odredbom je i propisano da se po sili zakona gubi pravo korišćenja radi građenja ukoliko se u roku od tri godine od dana dostavljanja rješenja o davanju zemljišta o izgradnji porodične zgrade, ne izgradi zgrada, o čemu su u predmetnom osporenom aktu i dati argumentovani razlozi koje u svemu prihvata i Okružni sud. S obzirom na sve navedeno, kako Okružni sud u smislu člana 29. stav 1. ZUS-a zakonitost osporenog akta ispituje na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku, pa budući da ni ostali tužbeni navodi, a i navodi zainteresovanog lica Ranka Trubarca, koji je predmetno zemljište kupio od dugogodišnjeg neprekidnog posjednika porodice Dragišić (i koje po navodima zainteresiranog lica je u naravi voćnjak i dvorište ) iz odgovora na tužbu, nisu mogli uticati na drugačije rješavanje predmetnog upravnog spora, tužba apelantice se ukazuje bez osnova, jer nije ostvaren ni jedan od razloga iz člana 10. ZUS-a za poništavanje osporenog akta. Zbog toga je tužba odbijena kao neosnovanu, na osnovu ovlašćenja iz člana 31. stav 1. i 2. istog zakona. Kod takve odbijajuće odluke suda, Okružni sud je zaključio da nisu bili ispunjeni uslovi da sud predmetnu upravnu stvar riješi u sporu pune jurisdikcije, u smislu člana 31. stav 5. ZUS-a, što je traženo tužbom.

6. Apelantica je navela da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su sve odluke organa zasnovane na neispravnom i osporavanom Rješenju Skupštine Opštine Bosanska Dubica 04/III- PN-31/60 od 27. februara 1962. godine koje nikada nije uručeno stranci, apelantičinom ocu, čime nije konačno niti izvršno, te na temelju istog nije moguće zasnivati kasnije odluke. Apelantica navodi da u svim postupcima koje je vodila od 2004. godine pred državnim organima i sudovima u RS njoj nije omogućeno osporavanje predmetnog rješenja, čime joj je osporeno pravo na imovinu. U vezi s tim je osporavana lažna izjava na osnovu koje je doneseno sporno rješenje. Rješenjem Narodnog odbora Opštine Bosanska Dubica broj 04/III-PN-31/60 od 1. maja 1961. godine je zemljište dodjeljeno na trajno korištenje, bez ograničenja roka korištenja. U rješenju je navedeno da je predmetno zemljište apelantičin otac kupio od prethodnih vlasnika, Ukoliko postoji osnov za gubitak prava radi građenja na osnovu sada važećeg Zakona o gradevinskom zemljištu to treba, po mišljenju apelantice, da bude predmet posebnog postupka kojim će se isto utvrditi. Rezultat takvog postupka bi bila pravosnažna odluka, kojom bi se, između ostalog, apelantici kao sadašnjem korisniku utvrdilo pravo na naknadu kako je to regulisano zakonom. U takvom slučaju, nakon utvrđivanju gubitka prava radi građenja apelantici kao sadašnjem korisniku i uz isplaćenu odgovarajuću naknadu, kao nosioca prava raspolaganja bi se utvrdila državna svojina, a nikako prethodnom vlasniku kojem je zemljište u cjelosti isplaćeno i koji nije mogao isto u međuvremenu prodavati trećem licu, zbog čega je povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge zašto je neosnovana tužba apelantice usmjerena na poništenje rješenja Skupštine opštine broj 02-013-156/09 od 8. oktobra 2009. godine, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2764/10 (V. N.-R.) | Sudska praksa | Aktio