Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2768/10 („Vicko“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2768/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2768/10, rješavajući apelaciju „Vicko“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Vicko“ d.o.o.
Mostar podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 030051 09 Pz od 4. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 030051 07 Ps od 15.
maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Vicko“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnio je 7. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 030051 09 Pz od 4. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 030051 07 Ps od 15. maja 2009. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 58 0 Ps 030051 07 Ps od 15. maja 2009. godine obavezao apelanta da „Super-Nova“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati na ime dospjelih i neisplaćenih zakupnina označeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom usvojen je i apelantov protivtužbeni zahtjev, pa je tužilac obavezan da apelantu isplati na ime nužnog ulaganja u predmet zakupa označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno da je prigovor tužioca o zastari apelantovih potraživanja neosnovan. S tim u vezi je ukazano da se u konkretnom slučaju ima primejniti opšti zastrani rok od pet godina iz člana 371. ZOO, pa kako je apelant protivtužbu podnio 20. novembra 2008. godine, a najstarije potraživanje koje je istakao prema tužiocu je dospjelo za naplatu 15. februara 2005. godine, zaključeno je da apelantova potraživanja nisu zastarjela.
3. Kantonalni sud je presudom broj 58 0 Ps 030051 09 Pz od 4. maja 2010. godine žalbu tužioca uvažio, te prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantov protivtužbeni zahtjev odbio, te u pogledu odluke o troškovima postupka obavezavši apelanta da tužiocu na ime istih nadoknadi označeni novčani iznos. U obrazloženju presude je ukazano da je prvostepeni sud pravilno naveo da je protivtužba podnesena 20. novembra 2008. godine, da je najstarije potraživanje apelanta dospjelo za naplatu 15. februara 2005. godine. Nadalje, ukazano je da je članom 371. ZOO propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen drugi rok zastarjelosti. Po ocijeni Kantonalnog suda u konkretnom slučaju propisan je drugi rok zastarjelosti određen članom 374. ZOO koji propisuje da međusobna potraživanja društvenopravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga zastarijevaju za tri godine. Nadalje, ukazano je da se navedena odredba sada tumači na način da zastarijevaju za tri godine ne samo potraživanja između društvenopravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga već između svih pravnih lica (Odluka Ustavnog suda Federacije BiH broj U-2/08 od 27. maja 2008. godine, objavljena u „Službenim novina FBiH“ broj 41/08). Na temelju navedenog, zaključeno je da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti zastrani rok od tri godine, shodno čemu je apelantovo potraživanje zastarjelo.
4. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo usvajajući prigovor tužioca o zastari potraživanja na osnovu člana 374. ZOO. Po njegovom mišljenju zastrani rok propisan citiranom odredbom primjenjuje se samo na potraživanja pravnih lica čiji je kapital u cijelosti državni-društveni.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić