Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2845/10 (A. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2845/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2845/10, rješavajući apelaciju Amira Kadrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Kadrića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 I 001699 10 Gž od 3. juna 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima broj 042-0-I-08-000 280 od 24. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amir Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Enis Muhamedović, advokat iz Žepča podnio je 9. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 I 001699 10 Gž od 3. juna 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Oćinski sud) broj 042-0-I-08-000 280 od 24. novembra 2009. godine.
2. Na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Općinskog suda broj P-557/05 od 20. oktobra 2006. godine, apelant je 27. maja 2008. godine tom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv „Natron“ d.d. Maglaj (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi vraćanja na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa utvrđenog Rješenjem broj R-309/05 od 11. jula 2005. godine ili na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i stečenim znanjima.
3. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 042-1-I-08-000 280 od 20. oktobra 2009. godine odredio izvršenje protiv izvršenika i obavezao izvršenika da apelanta odmah a najkasnije u roku od 15 dana od dostavljanja rješenja o izvršenju vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa ili na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i stečenim znanjima, u suprotnom će se izvršeniku prema članu 17. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kao pravnom licu izreći novčana kazna u rasponu od 1.000,00 KM do 100.000,00 KM i odgovornom licu izvršenika u rasponu od 500,00 KM do 5.000,00 KM.
4. Općinski sud je Rješenjem broj 042-1-I-08-000 280 od 24. novembra 2009. godine usvojio prigovor izvršenika, obustavio izvršenje određeno Rješenjem tog suda broj 042-1-I-08-000 280 od 20. oktobra 2009. godine i u cijelosti ukinuo sve sprovedene radnje.
5. Općinski sud je uvidom u Presudu tog suda broj P-557/05 od 20. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-000186 od 14. novembra 2007. godine utvrdio da je tom presudom poništeno rješenje izvršenika (u tom slučaju tuženog) broj R-309/05 od 11. jula 2005. godine shodno kojem je apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa, a izvršeniku je naloženo da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije donošenja poništenog rješenja ili na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Imajući u vidu da je izvršenik protiv presude prvostepenog suda izjavio žalbu Općinski sud je zaključio da je apelant prema članu 215. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu. ZIP) stekao pravo da prijedlog za izvršenje podnese nakon dostavljanja Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07- 000186, koja mu je dostavljena 21. novembra 2007. godine i da apelantu od tog momenta počinje teći rok od 30 dana za podnošenje prijedloga za izvršenje. Kako iz spisa predmeta proizilazi da je apelantu rok za podnošenje prijedloga za izvršenje istekao 22. decembra 2007. godine a da je apelant prijedlog podnio tek 27. maja 2008. godine Općinski sud je na osnovu člana 49. ZIP odlučio kao u izreci rješenja
6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 04 0 I 001699 10 Gž od 3. juna 2010. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenja prvostepenog suda.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da smatra da je prvostepeni sud donio pravilno i zakonito rješenje primjenom člana 215. ZIP. Kantonalni sud je takođe odbio kao neosnovane navode apelanta da je podnošenjem prijedloga za izvršenje od 21. novembra 2007. godine, u predmetu broj I-226/07 radi isplate novčanih potraživanja apelantu prekinuta zastara u predmetnom slučaju iz člana 215. ZIP, a u vezi sa člana 388. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni sud je s tim u vezi ukazao da je navedenom odredbom ZIP utvrđen strogo prekulzivni rok za podnošenje prijedloga za izvršenje, o kojem je sud u izvršnom postupku dužan da vodi računa po službenoj dužnosti i da protekom tog roka apelant kao tražitelj izvršenja trajno gubi pravo da traži izvršenje prava sadržanog u izvršnoj ispravi.
8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Takođe navodi da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno „pravo na rad i slobodu rada“ zagarantovano Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Povredu navedenih prava apelant obrazlaže činjenicom da su sudovi donijeli nezakonitu odluku ne uvažavajući njegove navode da je „podnošenjem prijedloga za izvršenje od 21. novembra 2007. godine u predmetu broj I-226/07 radi isplate novčanih potraživanja prekinuta zastara iz člana 215. ZIP a u vezi sa članom 388. ZOO.“
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na koja se apelant pozvao, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno neko od prava na koje se apelant pozvao (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja bilo kojeg od prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava garantovanih iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine ili pravo iz čl. 6 i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije . Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Ustavni sud, nadalje, u odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na rad, podsjeća da pravo na rad nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine- Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u članu 6. je garantirano pravo na rad. S obzirom da se apelantovi navodi o povredi prava na rad zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju, što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanta o povredi prava na rad garantiranog članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima također očigledno prima facie, neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić