Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2921/10 („Rudnik željezne rude“ Vareš)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2921/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2921/10, rješavajući apelaciju „Rudnik željezne rude“ Vareš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Rudnik željezne rude“ Vareš podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-09-000272 od 20. maja 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Pž-07-000-039 od 23. decembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici, broj PS-
628/04 od 10. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Rudnik željezne rude“ Vareš (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fadil Abaz, advokat iz Sarajeva podnio je 12. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-09-000272 od 20. maja 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Pž-07-000-039 od 23. decembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj PS-628/04 od 10. novembra 2006. godine. Apelantov punomoćnik je 8. decembra 2011. godine, na traženje Ustavnog suda, dopunio apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda, broj PS-628/04 od 10. novembra 2006. godine, utvrđeno je da postoji potraživanje „BBM Amfibolit“ d.o.o. Vareš (u daljnjem tekstu: tužitelj) prema apelantu, kao i da postoje potraživanja apelanta, kao tuženog-protivtužitelja, prema tužitelju, sa zakonskim zateznim kamatama i u iznosima bliže preciziranim u izreci presude. Presudom je dalje određeno prebijanje međusobnih potraživanja tužitelja i apelanta, te je obavezan apelant da tužitelju isplati novčani iznos, bliže preciziran u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant i tužitelj su dalje obavezani da jedan drugom isplate zakonske zatezne kamate na utvrđena potraživanja, sve bliže precizirano u izreci, te je obavezan tužitelj da preda i vrati u posjed osam kontejnera i jednu metalnu rudarsku kućicu. Presudom je odbijen apelant s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj podnio tužbu Općinskom sudu u Varešu protiv apelanta radi duga, te da je i apelant podnio tužbu istom sudu protiv tužitelja radi povrata stvari datih na poslugu. Dalje je navedeno da su pred Općinskim sudom u Varešu spojeni predmeti po navedenim tužbama uz saglasnost stranaka i određeno da će se predmeti voditi po tužbi i protivtužbenom zahtjevu u jednom predmetu. Nadalje, Općinski sud u Varešu je donio presudu u ovom predmetu, koja je rješenjem drugostepenog suda ukinuta i vraćena na ponovni postupak. Općinski sud je istaknuo da je na ročištu za glavnu raspravu, nakon što je odbijena žalba za zastupanje prethodnog punomoćnika Lutvije Softić i nakon što je punomoćnik tužitelja odobrio sve radnje koje je preduzela prethodna punomoćnica, isti je izlažući tužbu, izjavio da ostaje u cijelosti kod navoda iz tužbe, postavljenog tužbenog zahtjeva, navoda iz podneska od 30. januara 2006. godine i navoda sa pripremnog ročišta. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je ocijenio sve provedene dokaze i odlučio kao u izreci presude.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Pž-07-000-039 od 23. decembra 2008. godine, odbijene su žalbe tužitelja i apelanta i potvrđena prvostepena presuda.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te pri tom nije počinio povredu odredaba parničnog postupka. Dalje je ocijenjeno da je prvostepeni sud za svoju presudu dao valjane i jasne razloge koje je kao pravilne u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. U pogledu apelantovog žalbenog navoda o pozivanju na odredbu člana 301. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je ocijenio isti neosnovan. S tim u vezi, obrazloženo je da je iz ugovora o radu koji se nalazio u spisu proizilazilo da je punomoćnica Lutvija Softić bila zaposlenik tužitelja, zbog čega je ista mogla zastupati tužitelja i imala je ovlaštenje za zastupanje. Navedeno je proizlazilo iz podneska tužitelja od 17. marta 2006. godine i navoda datih na ročištu održanom 11. jula 2006.godine. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da je punomoćnik Lutvija Softić imala odobrenje stranke za obavljanje parničnih radnji, kako je to predviđeno i članom 309. stav 2. ZPP.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-09-000272 od 20. maja 2010. godine, odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da Lutvija Softić, koja je kao punomoćnik zastupala tužitelja na pripremnom ročištu od 22. februara 2006. godine, nije bila ovlaštena za zastupanje jer u to vrijeme nije bila zaposlenik tužitelja. S tim u vezi, obrazloženo je da je iz sadržaja ugovora o radu od 1. juna 2000. godine, koji se nalazio u spisu, proizilazilo da je Lutvija Softić bila zaposlenik tužitelja i to na neodređeno vrijeme sa nepunim radnim vremenom od 15 sati sedmično, tako da se ista nije mogla smatrati lažnim punomoćnikom (član 301. ZPP). Vrhovni sud je istaknuo da neovisno o tome, zakonski zastupnik tužitelja je podneskom od 21. marta 2006. godine odobrio radnje koje je za tužitelja na pripremnom ročištu obavila Lutvija Softić (član 309. stav 2. ZPP), a nakon toga, 19. maja 2006. godine, izdao punomoć za zastupanje advokatu, koji je zastupao tužitelja u daljem toku postupka.
8. Vrhovni sud je naveo da je apelant pismenim podneskom od 16. januara 2006. godine konačno opredijelio svoj protivtužbeni zahtjev, koji se sastojao od zahtjeva za predaju u posjed stvari (kontejneri i metalna kućica), koji je usvojen u cijelosti, i novčanog zahtjeva za isplatu, koji je djelomično usvojen. Zahtjev za isplatu novčanog iznosa sastojao se od zahtjeva za isplatu naknade za korištenje kontejnera i metalne kućice, zahtjeva za isplatu cijene isporučenog blok motora te zahtjeva za isplatu određenog iznosa po osnovu ugovora o cesiji. U pogledu apelantovog prigovora da je tužitelj u prethodnom postupku pred Općinskim sudom u Varešu priznao novčano potraživanje u iznosu od 76.129,48 KM, Vrhovni sud je naveo da je iz sadržaja zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu od 4. februara 2004. godine zaista proizilazilo da je punomoćnik tužitelja izjavio da postoji dug tužitelja prema tuženom u navedenom iznosu i to po osnovu pruženih raznih usluga i isporuka raznih materijala i sitnih rezervnih dijelova, te da tužitelj navedeno potraživanje ne osporava. S tim u vezi, istaknuto je da je apelant, u ponovnom postupku, konačno opredjeljujući protivtužbeni zahtjev, kojeg je u dotadašnjem toku postupka više puta mijenjao i različito činjenično supstancirao, propustio da postavi zahtjev za isplatu spornog iznosa po osnovu pruženih usluga i isporučenog materijala i rezervnih dijelova. Stoga, suprotno prigovoru apelanta, Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi nisu ni mogli odlučiti o navedenom potraživanju jer bi takvim odlučivanjem povrijedili odredbu člana 2. stav 1. ZPP. Pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je višak protivtužbenog zahtjeva neosnovan, za koji zaključak je kroz obrazloženje svoje presude dao pravilne i potpune razloge koje u svemu prihvatio i ovaj sud.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da prvostepeni i drugostepeni sud nisu u obrazloženju svojih presuda naveli razloge zbog kojih nisu prihvatili njegove navode u vezi nespornog potraživanja koje je tužitelj priznao u prvobitnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Varešu, a što je proizilazilo i iz materijalnih dokaza u spisu. Nadalje, tvrdi da sudovi nisu htjeli prihvatiti njegov dokaz da punomoćnik Lutvija Softić u vrijeme zastupanja nije bila zaposlenik tužitelja, niti su obrazložili isto, već su samo paušalno zaključili da je ista bila zaposlena kod tužitelja.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava, te neadekvatno obrazloženim osporenim presudama, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci jasno i detaljno obrazložio razloge zbog kojih nižestepeni sudovi nisu mogli odlučiti o apelantovom potraživanju koje je tužitelj priznao u prvobitnom postupku. Naime, u navedenoj odluci data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da bi takvim odlučivanjem nižestepeni sudovi povrijedili odredbu člana 2. stav 1. ZPP, jer je apelant, konačno opredjeljujući protivtužbeni zahtjev, propustio da postavi zahtjev za isplatu spornog iznosa potraživanja, a takvo obrazloženje Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama data obrazloženja u pogledu zastupanja tužitelja od strane Lutvije Softić, koja u okolnostima konkretnog slučaja ne doimaju se proizvoljnim. Stoga Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, u osporenim presudama odgovorili na navode koji su ocijenjeni bitnim i relevantnim za odlučenje, te su za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić