Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2943/10 (N. M.-K.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2943/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP- 2943/10, rješavajući apelaciju Nede Milković-Kebeljević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nede Milković- Kebeljević podnesena protiv presude presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 788 od 15. aprila 2010.

godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-000 430 od 25. maja 2009. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-07-000-146 od 15. avgusta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Neda Milković-Kebeljević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnijela je 12. jula 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 788 od 15. aprila 2010. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 430 od 25. maja 2009. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-07-000-146 od 15. avgusta 2008. godine. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi bio prekinut vanparnični postupak pokrenut po prijedlogu M.D. pred Osnovnim sudom do okončanja postupka po apelaciji pred Ustavnim sudom.

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-2943/10 od 12. oktobra 2011. godine apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan.

3. Osnovni sud je presudom broj 095-0-P-07-000-146 od 15. avgusta 2008. godine, a koja je u cjelini potvrđena presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 430 od 25. maja 2009. godine, obavezao je apelanticu da stan bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) oslobodi od lica i stvari i preda u posjed tužiocu M.D. (u daljnjem tekstu: tužilac), te da mu nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu u roku od 30 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Osnovni sud se oglasio nenadležnim i tužiočevu tužbu u cijelosti odbacio u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o poravnanju zaključen između tužioca i apelantice i konstatovan u zapisniku Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Trebinje (u daljnjem tekstu: provtuženi) broj 05-050-48-734/99 od 13. maja 2003. godine. Najzad, Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-09-000 788 od 15. aprila 2010. godine apelanticinu reviziju izjavljenu na presudu Okružnog suda odbio kao neosnovanu.

4. U obrazloženju presuda redovnih sudova ukazano je da iz zapisnika provtužene broj 05-050-48-734/99 od 13. maja 2003. godine proizilazi da su se tužilac i apelantica saglasili da se ima smatrati da je tog dana imovina (predmetni stan) sporazumno predana tužiocu u posjed, a da će tužilac i apelantica 14 dana nakon toga prvotuženom predati odgovarajuću dokumentaciju o sporazumijevanju o primopredaji stana. Shodno odredbama ZPP-a, zaključeno je da se imalo smatrati da su apelantica i tužilac postigli sporazum, odnosno zaključili ugovor kojim se apealntica obavezala da u roku od 14 dana isprazni stan i preda ga u posjed tužiocu. S obzirom da apelantica nije ispraznila stan nego se i sad nalazi u njemu, ocijenjeno je osnovanim traženje tužioca da mu apelantica, kao nosiocu stanarskog prava kom je ovo pravo potvrđeno Odlukom CRPC-a od 15. decembra 2000. godine, preda predmetni stan u posjed. S tim u vezi ukazano je da iz akta prvotuženog od 7. marta 2007. godine proizilazi da ovaj organ smatra okončanim postupak prinudnog izvršenja njegovog zaključka od 5. decembra 2001. godine, kojim je tužiocu predmetni stan vraćen u posjed, te da tužioca upućuje da svoja prava dalje ostvaruje u postupku pred sudom. S obzirom da je nesporno da je između stranaka postignuta saglasnost da apelantica u roku od 14 dana od poravnanja zaključenog 13. maja 2003. godine preda predmetni stan tužiocu, a koji dogovor nije ispunila, zaključeno je da tužilac i nije imao drugu mogućnost nego da zaštitu i ostvarivanje svojih prava traži u postupku pred sudom. S obzirom da je tužilac u odnosu na apelanticu sa tužbenim zahtjevom uspio u 1/3, u skladu sa članom 386. ZPP-a apealntica je obavezana da mu nadoknadi troškove postupka koji se sastoje od: sastavljanja tužbe 480,00 KM, zastupanja na dva održana ročišta po 480,00 KM, jedno odloženo ročište 240,00 KM, što sa paušalom od 25%-420,00 KM nagradom za vrijeme 240,00 KM, taksom na tužbu i presudu po 500,00 KM, shodno uspijehu u parnici predstavlja dosuđeni iznos troškova od 1.114,00 KM. Apelanticini navodi da su povrijeđene odredbe procesnog i materijalnog prava zbog činjenice da u konkretnom slučaju postoje dva izvršna naslova, tj. prvostepena presuda i zaključak o dozvoli izvršenja nadležnog organa uprave, ocijenjen je neosnovanim jer se u oba slučaja radi o izvršenju predajom u posjed jednog istog stana jednom istom licu. Najzad, Vrhovni sud je ukazao da činjenica da je presuda Oružanog suda ne sadrži materijalni propis na kom je zasnovan stav drugostepenog suda o neosnovanosti žalbe, nije od uticaja na zakonitost pobijane presude, kao i da je odluka o troškovima postupka donijeta u skladu s članom 386. ZPP-a.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica tvrdi da u obrazloženjima osporenih odluka nedostaju odredbe materijalnog prava na kojim su odluka utemeljena, a zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo ne efektivno korištenje djelotvornog pravnog lijeka, odnosno „pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije“. Nadalje, apelantica tvrdi da iz osporenih odluka nije jasno po kom pravnom osnovu je obavezana na predaju u posjed predmetnog stana tužiocu, odnosno po kom pravnom osnovu je tužilac bio ovlašten da traži i dobije uvođenje u posjed stana na kom ima stanarsko pravo, te da je drugostepeni sud propustio da se izjasni o njenim navodima o odluci o troškovima postupka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelanticinim navodima, koji se u suštini svode na tvrdnju da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja u apelaciji ukazuje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije ali iz njenih navoda u stvari proizilazi da smatra da joj je povrijeđeno pravo efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2943/10 (N. M.-K.) | Sudska praksa | Aktio