Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2958/10 (F. S.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2958/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2958/10, rješavajući apelaciju Fadila Spiljka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadila Spiljka podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 56 0 K 021794 10 Kž od 29. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Konjicu, broj 56 0 K 021794 09 K od 3. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fadil Spiljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnio je 13. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 56 0 K 021794 10 Kž od 29. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 56 0 K 021794 09 K od 3. jula 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj 56 0 K 021794 09 K od 3. jula 2009. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo pustošenje šuma iz člana 315. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i izrečena mu uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jednog mjeseca i istodobno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Presudom je dalje Senahid Selimović (u daljnjem tekstu: drugookrivljeni) oglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. KZ FBiH i izrečena mu uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseca i istodobno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko drugookrivljeni u roku od jedne godine i šest mjeseci ne počini novo krivično djelo. Apelant i drugookrivljeni su obavezani da solidarno nadoknade troškove krivičnog postupka, bliže precizirano u izreci presude.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je sadržaj iskaza saslušanih svjedoka u cijelosti ocijenio vjerodostojnim, subjektivno i objektivno istinitim. Nadalje, nalaze i mišljenja vještaka također je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojne, jer su isti bili iscrpni, detaljni, utemeljeni na izravnom pregledu šumskog zemljišta, te su bili u suglasnosti sa iskazima svjedoka i materijalnim dokazima. Općinski sud je prihvatio kao vjerodostojne i dokaze materijalne prirode, jer isti nisu bili u proturječnosti sa iskazima svjedoka i vještaka, te ni stranke na iste nisu imale primjedbi. Na temelju provedenih dokaza, cijeneći iskaze saslušanih svjedoka, vještaka i dokaze materijalne prirode, Općinski sud je utvrdio dokazanim da je apelant na svojoj parceli, bez prethodnog odobrenja nadležnog ministarstva, izvršio čistu sječu i pustošenje šume, što je bilo protivno odredbama čl. 31. i
47. Zakona o šumama Federacije Bosne i Hercegovine. Na navedeni način apelant je protivno propisima pustošio šumu, pa su se u njegovim radnjama, po mišljenju Općinskog suda, stekla sva bitna obilježja krivičnog djela za koje je oglašen krivim. Nadalje, na osnovu provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da je drugookrivljeni, na predmetnoj apelantovoj parceli, kao službena osoba
- kantonalni šumar, u namjeri da legalizira bespravnu sječu apelanta, iskoristio službeni položaj na način što je, iako je znao da je apelant posjekao šumske nasade bez prethodnog odobrenja nadležnog ministarstva, kao i da uopće nije podnio zahtjev za izdavanje takvog odobrenja, označio već posječenih 7-8 stabala službenim pečatom, kao odobrena za sječu. Navedenim postupkom drugookrivljeni je apelantu pribavio korist u vidu legaliziranja do tada obavljene čiste sječe na predmetnoj nekretnini, te nanio štetu šumskom fondu.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj 56 0 K 021794 10 Kž od 29. aprila 2010. godine, djelomično je uvažena žalba apelantovog branitelja i presuda Općinskog suda preinačena u činjeničnom dijelu izreke presude, na način bliže preciziran u izreci presude. Dalje je određeno da je prvostepena presuda ostala neizmijenjena u ostalom dijelu: u pogledu pravne ocjene, izrečene krivično-pravne sankcije i odluke o troškovima postupka.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov navod da njegove radnje nisu bile krivično djelo pa čak ni prekršaj. S tim u vezi, obrazloženo je da se pod pojmom „legalizacije“ imaju smatrati one radnje nadležnog organa kojima se odobravaju određene nezakonitosti nakon provedene zakonske procedure. Kako takva procedura nije provedena, već je nasuprot tome drugookrivljeni oglašen krivim pravosnažnom presudom za iskorištavanje svog službenog položaja šumara, Kantonalni sud je zaključio da se nezakonitom radnjom nije mogla legalizirati druga nezakonita radnja. Nadalje, apelantov navod da nije on lično vršio sječu nego su to činili radnici koje je on za tu vrstu poslova angažovao, Kantonalni sud je ocijenio nerelevantnim. Naime, istaknuto je da je iz navedenog proizlazio zaključak da je apelant putem drugih lica izvršio umišljajno krivično djelo odnosno da je u pitanju tzv. posredno izvršenje krivičnog djela. Iako u izrecipresude nije na navedeni način naznačena radnja izvršenja djela, Kantonalni sud nije smatrao da se radilo o odlučnoj činjenici koja bi imala za posljedicu nezakonitost presude sa aspekta odgovornosti apelanta. Također, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantov navod kojim je osporavao da je sječa izvršena u šumi, s obzirom da se radilo o klasifikaciji zemljišta kao „šuma IV klase“, te je bilo nebitno što je sporna šuma imala malu ekonomsku vrijednost. Nadalje, Kantonalni sud je smatrao da nije relevantna činjenica da je i ranije sječena predmetna šuma, kod činjenice da je nakon djelovanja apelanta sa cijele parcele uklonjeno raslinje i da se zbog toga više nije moglo ni govoriti o šumi. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio osnovanim žalbeni prigovor da količina drvne mase nije elemenat krivičnog djela. S tim u vezi, navedeno je da je zakonska dispozicija predmetne norme, između ostalog, naznačena i kao „ako nema elemenata drugog težeg djela“ što pravi distinkciju u odnosu na ostala krivična djela iz predmetne glave KZ FBiH. Osim toga, istaknuto je da je u prvostepenoj presudi bilo naznačeno da je apelant posjekao 107,3 m³ drvne mase, što nije bilo dokazano na način koji bi bio usklađen sa standardom o dokazanosti „ van svake razumne sumnje“. S obzirom navedeno, Kantonalni sud je u smislu odredbe člana 329. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKF FBiH) preinačio prvostepenu presudu, a s obzirom da navedene okolnosti nisu trebale uopće biti sadržane u činjeničnom supstratu presude (član 300. tačka a) ZKP FBiH), Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U pogledu činjeničnog stanja, apelant, između ostalog, ističe da ne osporava da je izvršena sječa, međutim, ističe da se radilo o njegovoj parceli, da nije bila šuma nego šumsko raslinje, te da su sječu izvršili radnici koje je angažovao a ne on lično. Posebno ističe da nije znao da mu je bilo potrebno odobrenje za sječu, te da je nakon upozorenja od strane drugookrivljenog uplatio taksu. Tvrdi da je nadležno ministarstvo ovlasti oko privatnih šuma prenijelo na šumska gazdinstva u Konjicu, koje je u ime drugookrivljenog i učestvovalo u predmetnom postupku. Apelant navodi da je na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer nijedna njegova radnja nije imala bitne elemente radnji koje karakteriziraju predmetno krivično djelo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešno primijenjenom materijalnom pravu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno, da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Prema tome, uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić