Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2960/10 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2960/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP- 2960/10, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001563 od 25. maja 2010. godine, Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-07- 000140 od 18. avgusta 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj Ps-1929/04 od 26. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 15. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001563 od 25. maja 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pž-07-000140 od 18. avgusta 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-1929/04 od 26. aprila 2007. godine.
2. Općinski sud je presudom broj Ps-1929/04 od 26. aprila 2007. godine u stavu prvom izreke obavezao apelanta da DOO Hotel Tehnograd Tuzla (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati označeni novčani iznos na ime troškova korištenja poslovnog prostora tužioca, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom drugim izreke apelant je obavezan da tužiocu isplati označeni novčani iznos na ime naknade štete od čega označene novčane iznose na ime naknade za sanaciju oštećenog objekta i naknade za oštećene pokretne stvari, sa zakonskom zateznom kamatom, te da tužiocu nadoknadi troškove postupka u označenom novčanom iznosu.
3. Kantonalni sud je presudom broj 003-0-Pž-07-000140 od 18. avgusta 2008. godine 003-0-Pž-000140 od 18. avgusta 2008. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u stavu prvom izreke (naknada na ime troškova korištenja poslovnog prostora tužioca) i u dijelu stava drugog izreke presude koji sadrži odluku o troškovima postupka, te predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom dijelu stava drugog (naknada štete nastale na tužiočevom objektu).
4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-001563 od 25. maja 2010. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu.
5. Iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je tužilac tražio naknadu štete za korištenje njegovog poslovnog prostora u periodu od 21. maja 1997. godine do 1. januara 2000. godine koji je korišten za smještaj izbjeglica. Sudovi su neosnovanim ocijenili apelantovu tvrdnju o apsolutnoj nenadležnosti suda da postupa u konkretnom slučaju i s tim u vezi pozivanje na Uredbu o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane. Naime, ukazano je da se u konkretnom slučaju radi o tužbi za naknadu štete koju je tužilac blagovremeno podnio, a koja je nastala nakon prestanka ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti za period od 1997. godine do 2001. godine. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov prigovor o zastarjelosti potraživanja, jer apelant nije dokazao da je od saznanja tužioca za običnu štetu do podnošenja tužbe proteklo više od tri godine odnosno više od pet godina od nastale štete, a što su činjenice relevantne za primjenu člana 376. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tom, ukazano je da je predmetna obična šteta nastajala kontinuirano za vrijeme boravka izbjeglih i raseljenih lica u objektu tužioca, a što je bitno za određivanje momenta saznanja oštećenog za štetu u njenom punom obimu i za određivanje momenta samog nastanka štete. Nadalje, neosnovanim je ocijenjen i apelantov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca, obzirom da je u međuvremenu privatizovan. U vezi s tim je ukazano da je teret dokazivanja činjenice da predmetna potraživanja nisu ušla u početni bilans tužioca bio na apelantu, a da on u vezi s tim nije podnio niti jedan dokaz. Nadalje, neosnovanim je ocijenjen i apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije. U vezi s tim ukazano je da je tužilac predočio dokaze iz kojih proizlazi da je po apelantovom zahtjevu 1995. godine izvršena mobilizacija objekta tužioca za smještaj izbjeglih lica, da je naredbom apelantovog ministarstva iz 1996. godine izvršeno novo razmještanje raseljenih lica, te da se Vlada apelanta 2005. godine obraćala tužiocu s ponudom za zaključenje vansudskog poravnanja u pogledu potraživanja tužioca. Pri tom, ukazano je da je dopis Vlade apelanta uslijedio nakon privatizacije tužioca pa da se ni zbog toga ne može prihvatiti apelantova tvrdnja da predmetna potraživanja tužioca nisu ušla u početni bilans stanja. Shodno navedenom, zaključeno je da apelantova obaveza da nadoknadi običnu štetu koja je nastala na objektu tužioca u vezi sa smještajem i boravkom izbjeglih lica proizilazi iz člana 154. stav 1. ZOO budući da nije uspio dokazati da nije kriv za štetu prouzrokovanu tužiocu smještajem i boravkom izbjeglih lica u objektu tužioca. Visina obične štete (sanacija objekta i šteta na pokretnim starima) utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke i vještaka ekonomske struke, te predložene i ponuđene vansudske nagodbe koju je apelant uputio tužiocu. Pri tom, ukazano je da su navedeni vještaci prilikom saslušanja na glavnoj raspravi dali iscrpne i argumentovane odgovre na postavljena pitanja i primjedbe tuženog u vezi sa njihovim nalazima i mišljenjima, te da su nalazi i mišljenja prihvaćeni kao objektivni i sačinjeni od stručnih lica.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava po apelantovom mišljenju ogleda se u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije postojala nadležnost redovnih sudova za postupanje, te da je tužilac zahtjev za naknadu štete eventualno mogao isticati shodno Uredbi o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane pred nadležnim organom uprave. Apelant nadalje osporava način na koji su redovni sudovi zaključili da je neosnovan prigovor zastare potraživanja koji je isticao u postupku, obzirom da tužilac nije pružio dokaz o tome kada je šteta nastala. Nadalje, apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova o aktivnoj legitimaciji tužioca. S tim u vezi ukazuje da je tužilac privatizovan i da nije dokazao da je prilikom privatizacije stekao potraživanja koja su bila predmet spora pred redovnim sudovima. Nadalje, apelant smatra i da je pogrešan zaključak redovnih sudova o njegovoj pasivnoj legitimaciji i da on nije mogao biti utemeljen na dokazima na koje se ukazuje u osporenim presudama, kao i zbog činjenice da uopšte nije utvrđeno kada je šteta nastala. Najzad, apelant osporava nalaze i mišljenje vještaka građevinske i ekonomske struke na temelju kojih je utvrđena visina štete.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» S obzirom na to da apelant predstavlja javnu vlast, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na: www.ustavnisud.ba). 8.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima, koji se u suštini svode na tvrdnju da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić