Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3010/10 (L. Š., S. Š., B. Š., D. Š., N. Š. i M. Š.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3010/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP- 3010/10, rješavajući apelaciju Ljube Šućura i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljube Šušura, Soke Šućur, Milana Šućura, Branka Šućura, Dušanke Šućur, Nedeljka Šućura i Miljana Šućura podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev- 09-000282 od 6. maja 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-001866 od 8. oktobra 2008. godine i Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-002067 od 17.

januara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubo Šušur, Soka Šućur, Branka Šućur, Dušanka Šućur, Nedeljko Šućur i Miljan Šućur iz Sarajeva, te Milan Šućur iz Mokrog, (u daljnjem tekstu: apelanti), a koje zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 16. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000282 od 6. maja 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08- 001866 od 8. oktobra 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-07-002067 od 17. januara 2008. godine.

2. Općinski sud je presudom broj 065-0-P-07-002067 od 17. januara 2008. godine, a koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-001866 od 8. oktobra 2008. godine utvrdio da su tužioci Branko Šućur sin Riste i Rade Šućur sin Petra (u daljnjem tekstu: tužioci) stekli pravo svojine dosjelošću na nekretninama bliže označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), pa da su apelanti dužni trpiti da se tužioci uknjiže u zemljišnim knjigama kao vlasnici na predmetnim nekretninama. Najzad, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-09-000282 od 6. maja 2010. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude.

3. Iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je utvrđeno da je prednik tužilaca imao zakonitu državinu na predmetnom zemljištu koja je zasnovana na ugovoru o poklonu zaključenom 1955. godine, da je nakon sačinjavanja ugovara izvršena faktička dioba a što je dokazano skicom snimanja iz 1969. godine, da je predmetno zemljište bilo u posjedu prednika tužioca koji ga je obrađivao, te najzad, da su tužioci, po katastarskom operatu, u posjedu predmetnog zemljišta. Ukazano je i da je ugovor o poklonu zaključen u pismenoj formi, da su potpisi ugovarača ovjereni na sudu te da ima pečat uprave prihoda, a da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno da su apelanti osporavali njegovu pravnu valjanost. Shodno navedenom utvrđeno je da je prednik tužilaca ispunio jedan od uslova iz člana 32. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZoVPO). U pogledu savjesnosti, kao drugog uslova za sticanje prava svojine dosjelošću, u smislu člana 77. stav 3. ZoVPO ukazano je da se ona pretpostavlja, a da apelanti nisu dokazali suprotno. S obzirom da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme koje je prednik sadašnjih posjednika (nesporno tužioci) posjedovao stvar kao savjestan i zakonit posjednik, te da promjena u osobi posjednika ne izaziva prekid roka, zaključeno je da su tužitelji savjesni i zakoniti posjednici predmetnih nekretnina. Neosnovanim je ocijenjen prigovor apelanta da tužioci nisu savjesni posjednici te je ukazano da, u skladu sa članom 34. ZoVPO nasljednik postaje savjestan držalac od trenutka otvaranja nasljeđa i u slučaju kada je ostavilac bio nesavjestan držalac, a nasljednik to nije znao ili mogao znati. Shodno citiranim odredbama zaključeno je da ostavilac može biti i nesavjestan ali mora biti u posjedu stvari koja u momentu smrti prelazi na nasljednika. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori apelanta da je savjesnost i državnina prekidana više puta otvaranjem nasljeđa. S tim u vezi je ukazano da se, u skladu sa članom 35. stav 3. ZoVPO na zastoj odnosno prekid dosjelosti shodno primjenjuju odredbe o zastoju i prekidu zastarjelosti potraživanja, a da čl. 381., 387., 388. i 391. Zakona o obligacionim odnosima ne propisuju otvaranje nasljeđa kao razlog za zastoj odnosno prekid zastarijevanja. Najzad, ukazano je da sama okolnost da su apelanti upisani u zemljišnim knjigama na temelju rješenja o nasljeđivanju ne čini posjed tužioca nesavjesnim. U vezi s tim ukazano je na ugovor o poklanu iz 1955. godine koji je sudski ovjeren i koji apelanti nisu osporavali, niti su ustali tužbom da ga proglase rušljivim ili ništavim.

4. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s apelanti ukazuju da su redovni sudovi utvrdili da su tužioci stekli pravo vlasništva dosjelošću na predmetnom zemljištu za period od 1955. do 1965. godine, a da su stvarni i zakoniti vlasnici u tom periodu i poslije tog perioda prednici apelanata i apelanti koji su cijelo vrijeme i zemljišnoknjižni vlasnici i posjednici u mjeri u kojoj su to i tužioci i njihovi prednici. Apelanti smatraju da su tužioci nakon 1965. godine izgubili pravo vlasništva dosjelošću jer ga nisu upislai u zemljišne knjige, i to dva puta: otvaranjem nasljeđa iza umrlog Pere Šućura 1977. godine dotadašnjeg zemljišno-knjižnog vlasnika, te donošenjem rješenja opštine Novi grad iz 2004. godine kada je utvrđeno da na predmetnom zemljištu prestaje državna svojina. Nadalje, apelanti tvrde da nisu ni znali za postojanje ugovora o poklonu koji i nije proveden u zemljišnim knjigama, kao i da nisu imali potrebu da ga osporavaju jer su njihovi prednici i oni bili upisani kao zemljišno-knjižni vlasnici. Najzad, apelanti tvrde da su redovni sudovi propsutili da obrazlože na temelju čega su zaključili da su tužioci dosjelošću stekli vlasništvo na predmetnim nekretninama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima apelanata, koji se u suštini svode na tvrdnju da su im pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja u apelaciji ukazuje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3010/10 (L. Š., S. Š., B. Š., D. Š., N. Š… | Sudska praksa | Aktio