Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3036/10 (M. B.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3036/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP- 3036/10, rješavajući apelaciju Marcela Begića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marcela Begića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 025265 09 Gž od 2, jula 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj Sarajevu broj 07 58 P 025265 00 od 1. juna 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marcel Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, a kog zastupa Z.O.U. Sesar- Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 19. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 025265 09 Gž od 2, jula 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 025265 00 od 1. juna 2009. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 07 58 P 025265 00 od 1. juna 2009. godine a koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 025265 09 Gž od 2, jula 2010. godine obavezao apelanta da J.P: „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime isporučene i utrošene električne energije isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da tužiocu nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je tužilac uređenim tužbenim zahtjevom od 30. juna 2000. godine od apelanta potraživao dug za isporučenu električnu energiju u periodu od oktobra 1993. godine do 1. juna 2000. godine. Cijeneći apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja, utvrđeno je da su zastarjela sva potraživanja tužitelja zaključno sa ispostavljenim računom za utrošenu električnu energiju za jun mjesec 1999. godine. Pri utvrđivanju apelantovog duga uzet je kao prvi račun ispostavljen 6. septembra 1999. godine u odnosu na potraživanja od 1. juna 1999. godine do 1. septembra 1999. godine u iznosu od 85,76 KM, te su pobrojani pojedinačni iznosi po ispostavljenim računima iskazani u KM na temelju kojih je utvrđen ukupan iznos (1.162,14 KM) koji je apelant obavezan platiti tužiocu. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi prigovori kojim je osporavao dugovanja da je njegov dug manji od onog koji je potraživao tužilac. Nadalje, ukazano je da apelant nije dokazao uplatnicama ili na drugi način da je otplatio dug. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da je na ispostavljenim računima upisan PDV koji je uveden tek 2005. godine, te je ukazano da se radi o obračunu poreza koji se vodi pod šifrom 60 i koji se odnosi na porez na energiju. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov prigovor da su računi bili ispostavljani u kunama jer je u periodu za koji obavezan za plaćanje jedino platežno sredstvo bilo KM. Najzad, odluka o naknadi troškova postupka zasnovana je na članu 386. Zakona o parničnom postupku, i ukazano je da se isti sastoje od takse na tužbu i odluku u označenom iznosu, kao i da je cijeneći uspjeh tužioca u sporu od 18% apelant obavezan da mu plati troškove u označenom iznosu.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude još ukazao da je prvostepeni sud pravilno raspravio apelantov prigovor zastare potraživanja i utvrdio da su zastarjela sva potraživanja tužioca koja su dospjela do 30. juna 1999. godine, odnosno da je osnovan dio tužbenog zahtjeva po računima u spisu, te su navedeni pojedinačni iznosi i ukupni dug po njima, a sve shodno članu 93. Opštih uslova za isporuku električne energije. Najzad, pravilnom je ocjenjena i odluka prvostepenog suda o troškovima postupka. S tim u vezi je ukazano da apelant u dužem periodu nije ispunjavao svoju obavezu prema tužiocu, da do podnošenja tužbe kao i nakon donošenja prvostepene presude nije izmirio svoj dug, shodno čemu je dao povoda za parnicu i za dosuđeni dio, a zbog čega je odluka o troškovima postupka ocjenjena pravilnom i na zakonu zasnovanom u smislu člana 386. stav 2. ZPP.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant tvrdi da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima obzirom da je tužilac dostavio račune za isporučenu električnu energiju kojim su obuhvaćeni periodi od po tri mjeseca iako je obavezan vršiti obračun za električnu energiju za svaki mjesec. S tim u vezi apelant tvrdi da je pogrešno cijenjen i primijenjen član 91. Opštih uslova za isporuku električne energije. U prilog nezakonitosti dokaza apelant ukazuje i da je dio računa, za 1994., 1995., pa i 1996. godinu iskazan u KM, mada KM u to vrijeme nije ni postojala. Apelant ukazuje i da je pogrešan zaključak sudova da se radi o posebnom porezu pod šifrom 60 koji je iskazan na računima, tvrdeći d aje očigledno da su računi štampani daleko nakon perioda koji je utužen u tužbi, da su sudovi ovakvim zaključkom narušili princip jednakosti stranaka, te najzad da je nemoguće da se na računima izdatim od 1994. do 2000. godine, pojavljuje PDV jer je uveden tek 2005. godine. Najzad, apelant tvrdi i da je pogrešno odlučeno o njegovom prigovoru o „ispisu otvorenih stavki koje je dostavio tužilac na dan 19. marta 2009. godine“ jer se ne slažu sa računima koji su dostavljeni od strane tužioca. Najzad, apelant tvrdi i da je pogrešan odluka o troškovima postupka, obzirom na uspjeh stranka u postupku jer je tužilac uspio 18% a on 82%, pa da us i njemu morali biti priznati troškovi postupka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima, koji se u suštini svode na tvrdnju da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi zasnovali svoje odluke na nezakonitim dokazima Ustavni sud ističe da nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti u to kojim su dokazima strana u postupku redovni sudovi poklonili povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene.
9. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da je su računi za isporučenu električnu energiju izdati za period od tri mjeseca a da je to suprotno članu 91. Opštih uslova za isporuku električne energije jer se obračun za utrošenu električnu energiju mora vršiti na mjesečnom nivou. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je članom 91. Opštih uslova za isporuku električne energije regulsiano da obračun i fakturisanje za isporuku električne energije kupcima u kategoriji domaćinstvo, a kakav je i apelant, vrši najmanje dva puta godišnje. Nadalje, apelant tvrdi da su računi za eletričnu energiju za 1994., 1995. i 1996. godinu iskazani u KM kada nije ni bilo KM. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da je u ovom dijelu tužiočevo potraživanje zastarjelo jer je osnovanim ocijenjen dio tužbenog zahtjeva koji se temeljio na računima izdanim za period nakon 30. juna 1999. godine, a iznosi po ovim dugovanjima su u obrazloženjima osporenih presuda iskazani u KM. Nadalje, u obrazloženjima osporenih presuda je ukazano da je na računima iskazan i obračunat porez za energiju koji se vodio pod šifrom 60 a apelant ničim nije učinio mogućim i vjerojatnim tvrdnju da se radi o PDV koji je uveden tek 2005. godine, kao ni tvrdnju da su računi, koji su predočeni od strane tužioca štampani znatno nakon njihovog nastanka. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da su osporene presude zasnovane na računima čiji su iznosi pojedinačno pobrojani a ne na „ispisu otvorenih stavki koje je dostavio tužilac na dan 19. marta 2009. godine“ kako apelant ukazuje u apelaciji, tvrdeći da su sudovi nisu raspravili njegov prigovor o ovom dokumentu. Shodno navedenom, ne može se zaključiti ni na koji način je dovedena u pitanje jednakost stranka u postupku kako tvrdi apelant, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu očigledno neosnovani.
10. Apelant tvrdi i da mu ej pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su sudovi pogrešno odlučili o troškovima postupka s obzirom na uspjeh parničnih stranaka u postupku. U vezi sa ovim dijelom navoda Ustavni sud primjećuje da je odluka o troškovima postupka zasnovana na članu 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da u slučaju djelimičnog uspjeha stranke u postupku sud može odrediti da svaka strana snosi svoje troškove postupka ili da jedna strana nadoknadi drugoj troškove postupka. U konkretnom slučaju cijeneći uspjeh tužioca u postupku sa 18% redovni sudovi su obavezali apelanta da mu nadoknadi troškove postupka, jer je svojim ponašanjem tj. neispunjenjem obaveze plaćanja računa, a što apelant nije osporavao ni u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji dao povoda parnici. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
11. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić