Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3046/10 (P. L.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3046/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP- 3046/10, rješavajući apelaciju Pere Lazendića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Lazentića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000123 od 29. aprila 2010.
godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002507 08 U od 009-0-Gž-06-000599 od 1. oktobra 2008.
godine 9. aprila 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Lazedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, a kog zastupa Zajednička advokatska kancelarija Edina Jahić & Tanja Hadžagić, iz Sarajeva, podnio je 9. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 09-000123 od 29. aprila 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-000599 od 1. oktobra 2008. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 22. decembra 2011. godine, a što je on učinio 28. decembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. decembra 2012. godine
2. Općinski sud u Sarajevu je presudom broj P-103/04 od 4. januara 2006. godine utvrdio da je ništavo rješenje o dodjeli stana trećetuženog Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: MUP) broj 06/3-372-870 od 31. decembra 1997. godine, ugovor o korištenju stana broj 03/1-KM-1-4690/2000 od 3. aprila 2000. godine, kao i ugovor o kupoprodaji stana bliže označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan) od 10. maja 2000. godine zaključen između prvo i drugo tuženih M.A. i S.A., kao kupaca (u daljnjem tekstu: tuženi) i MUP, kao prodavca spornog stana, pa da su tuženi dužni trpiti da se u zemljišnim knjigama izvrši brisanje upisanog prava vlasništva, uz obavezu tuženih i MUP da mu nadoknade troškove postupka u označenom iznosu.
3. U obrazloženju presude je ukazano da uvidom u Odluku Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove RJ SJB Sarajevo broj S 07-136 od 9. maja 1989. godine utvrđeno da je sporni stan dodijeljen apelantu, kao radniku odreda milicije. Nadalje, iz rješenja Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Sarajevo broj 07/1-372-524 od 30. juna 1989. godine utvrđeno je da je na osnovu člana 5. Zakona o stambenim odnosima i člana 25. i 26. Pravilnika o načinu obrazovanja sredstava za stambenu izgradnju i davanje stanova na korištenje u RZ Republičkog SUP apelantu dodijeljen sporni stan i da mu se odobrava zaključenje ugovora o korištenju stana sa RO „Sarajevostan“ koje gazduje stanovima. Na osnovu ovog rješenja apelant je bio dužan zaključiti ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja. Obzirom da se sporni stan nalazio u zgradi u izgradnji, apelant do izbijanja ratnog sukoba, nije uselio u sporni stan niti je zaključio ugovor o korištenju stana. Na temelju uvida u rješenje MUP Sarajevo broj 06/3-372-870 od 31. decembra 1997. godine utvrđeno je da je poništeno rješenje broj 07/1-372-524 od 30. juna 1989. godine o dodijeli spornog stana apelantu, odnosno na temelju uvida u rješenje MUP Sarajevo broj 06/3-372-870 od 31. decembra 1997. godine utvrđeno je da tuženim dodijeljen na korištenje sporni stan i odobreno zaključenje ugovora o korištenju stana sa JP „Sarajevostan“ u Sarajevu. Na temelju uvida u ugovor broj 03/1-KM-1-4690/2000 od 3. aprila 2000. godine utvrđeno je da je zaključen ugovor o korištenju spornog stana sa Stambenim fondom Sarajevo i tuženog na neodređeno vrijeme. Najzad, na temelju uvida u ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo utvrđeno je da su MUP i tuženi kao nosilac stanarskog prava zaključili ugovor o kupovini spornog stana, te uvidom u z.k. izvadak da su se tuženi uknjižili kao suvlasnici spornog stana.
4. Općinski sud je neosnovanim ocijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta koji je istakao MUP. U vezi s tim je ukazano da je apelant stekao pravni osnov za useljenje u sporni stan još 1989. godine, a da je MUP, bez valjanog pravnog osnova, 1997. godine poništio rješenje o dodijeli spornog stana i dodijelio ga tuženim. Shodno navedenom, ukazano je da je apelant legitimisan, da ima interes, tražiti da se utvrdi ništavost svih akata i ugovora kako je i naveo u svom tužbenom zahtjevu, mada nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu prije rata. Ukazano je da apelant nije zaključio ugovor o korištenju stana iz razloga koji nisu zavisili od njegove volje, obzirom da zbog posljedica rata zgrada nije bila tehnički primljena, pa tužilac nije ni uselio u sporni stan, niti je zaključio ugovor o korištenju stana. Najzad, ukazano je da bi apelant, da nije bilo rata, tokom 2000. godine, stekao pravo da zaključi ugovor o korištenju spornog stana i da se useli u njega.
5. Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti član 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kojim je regulisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U vezi sa prigovorom tuženih da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti navedeni propis, ukazano je da je apelant još 1989. godine ispunjavajući uslove iz Zakona o stambenim odnosima, prema mjerilima i kriterijima iz Pravilnika o dodjeli stanova, stekao pravo na dodjelu spornog stana, da mu je prednik MUP sporni stan odlukom a zatim i rješenjem dodijelio, pa da bi apelant pravo iz rješenja i realizovao da nije bilo rata. Nadalje, obzirom da iz naprijed citirane zakonske odredbe proizilazi da je svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u navedenom periodu prestaje da važi Općinski sud je odlučio kao u izreci. Prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je isticao MUP kao trećetuženi ocijenjen je neosnovanim jer je ugovor o korištenju spornog stana, kao i ugovor o njegovom otkupu, zaključen sa MUP kao nosiocem prava raspolaganja, a bez postojanja valjanog pravnog osnova. Slijedom navedenog, zaključeno je da tuženi nisu bili nosioci stanarskog prava na spornom stanu u momentu zaključenja ugovora o otkupu stana, pa je zaključeno da je ovaj ugovor protivan čl. 7. i 8. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, odnosno da je zaključen suprotno prinudnim propisima zbog čega su ispunjeni uslovi za njegovo poništenje u skladu sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
6. Kantonalni sud je presudom broj 009-0-Gž-06-000599 od 1. oktobra 2008. godine žalbe tuženih i MUP uvažio, prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.
7. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Nadalje, istaknuto je da sporni stan ne predstavlja apealntov predratni dom i da apelantu ne pripada pravo na dom na spornom stanu. U vezi s tim je ukazano da je apelant živio u stanu na drugoj adresi na koje ima pravo na dom, a gdje je imao i posljednje predratno stanovanje. Nadalje, osnovanim su ocijenjeni žalbeni navodi tuženih da je prvostepena presuda zasnovana na pretpostavkama. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud naveo „da bi tužitelj (apelant) da nije bilo rata tokom 2000. godine, stekao pravo da zaključi ugovor o korištenju stana i da useli u ovaj sporni stan“. Kantonalni sud je zaključio da su ovakve tvrdnje nedopustive jer se prvostepena presuda može zasnivati samo na činjenicama utvrđenim na temelju provedenih dokaza.
8. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da se sporni stan nalazi u zgradi koja je završena tek 22. marta 2000. godine i da je tada izvršen tehnički prijem zgrade. Kantonalni sud je ukazao da je članom 18C. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima regulisano da privremeni korisnik ima pravo na novi ugovor o korištenju stana ukoliko je stanarsko pravo stekao na način da je bio prvi nosilac stanarskog prava nakon što je stan izgrađen, kao i da su tuženi prvi nosioci stanarskog prava, koji su na osnovu pravosnažnog akta MUP ušli u posjed spornog stana. Također, po ocijeni Kantonalnog suda rješenje o dodijeli stana tuženim punovažno je i pravosnažno, pa je i ugovor o korištenju stana koji su zaključili tuženi i MUP u skladu sa članom
11. Zakona o stambenim odnosima, kao i da je na osnovu ovog ugovora zaključeni ugovor o kupoprodaji stana u skladu sa članom 11. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo. Najzad, zaključeno je da je žalbom osnovano ukazano da je u ovoj pravnoj stvari trebalo primijeniti samo odredbe zakona iz stambene oblasti kao lex specialis a ne i odredbe ZOO.
9. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-09-000123 od 29. aprila 2010. godine apealntovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da je neosnovan apelantov revizioni navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava tj. člana 3. i u vezi sa članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Vrhovni sud je ukazao da je smisao donošenja navedenog zakona bio vraćanje stanja koje je bilo 30. aprila 1991. godine u pogledu stečenih stanarskih prava, odnosno omogućavanje povratka nosiocima stanarskog prava na dan 30. aprila 1991. godine. Nadalje, ukazano je da ovaj zakon ne sadrži odredbu kojom se poništavaju raspolaganja vlasnika stanova sa stanovima koji se nisu mogli smatrati napuštenim, ukoliko zahtjev za povrat takvog stana ne podnese lice koje na tom stanu ima stanarsko pravo na dan 30. aprila 1991. godine. Nadalje, ukazano je da je smisao člana 2. stav 3. u vezi sa članom 18b. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima da štiti pravo na dom i imovinu nosioca stanarskog prava na dan 30. april 1991. godine. Ukoliko takvih nosilaca stanarskog nema, u tom slučaju ne postoje opravdani razlozi za primjenu navedenih zakonskih odredbi. Najzad, ukazano je da je članom 11. Zakona o stambenim odnosima sticanje stanarskog prava uslovljeno faktičkim useljenjem u stan nosioca stanarskog prava na osnovu punovažnog akta za useljenje u stan. S obzirom na nesporno utvrđenje nižestepenih sudova apelant nikad nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, niti je uselio u predmetni stan nakon donošenja akta o dodijeli stana, a zbog čega, u skladu sa članom 11. Zakona o stambenim odnosima, nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava. U vezi s tim ukazano je i na stav ovog suda da lice kojem je aktom davaoca stana na korištenje dodijeljen stan, a na osnovu tog akta nije zaključen ugovor o korištenju stana, niti je uselilo u dodijeljeni stan, takvo lice nije ni steklo svojstvo nosioca stanarskog prava, bez obzira na okolnosti zbog kojih je bio spriječen da useli u dodijeljeni stan, niti takvo lice ispunjava zakonske pretpostavke za ostvarivanje prava na povrat u posjed stana bez obzira na izbjeglički status. Pri tom, Vrhovni sud je ukazao da je imao u vidu i činjenicu, koju je prvostepeni sud potpuno previdio, da je rješenjem MUP kao davaoca stana broj 06/3-372-870 od 31. decembra 1997. godine poništeno rješenje o dodjeli na korištenje spornog stana apelantu od 30. juna 1989. godine, a da apelant u ovom parničnom postupku nije pobijao zakonitost rješenja MUP iz 1997. godine, pa da u stvari više nema ni akt o dodijeli spornog stana na korištenje. Shodno navedenom, zaključeno je da je MUP mogao punovažno raspolagati predmetnim stanom i dodijeliti ga na korištenje tuženim, a nakon čega su zaključeni punovažni ugovori o korištenju odnosno kupoprodaji spornog stana. Najzad, Vrhovni sud se saglasio sa ocjenom Kantonalnog suda da se sporni stan ne može smatrati apelantovim domom.
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog sud povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantovi navodi se svode na tvrdnju da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant je najprije ukazao na čl. 3. i 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kojim je regulisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine prestaju da važe, odnosno da su svi ugovori o korištenju stana, kao i drugi akti o dodijeli stana na korištenje, zaključeni nakon 7. februara 1998. godine ništavi. Shodno navedenom po apelantovom mišljenju pravilan je zaključak prvostepenog suda da je ugovor o otkupu stana ništav jer je zaključen na temelju rješenja o dodijeli stana i ugovora o korištenju stana koji su, slijedom citiranih zakonskih odredbi, prestali važiti po sili zakona. Apelant ukazuje da je ugovor o korištenju stana zaključen između tuženih i MUP u toku 2000. godine pa da je, u skladu sa Uputstvom o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana podlijegao kontroli Komisije, a da to u konkretnom slučaju to nikad nije učinjeno. Na temelju navedenog, apelant smatra i da je Kantonalni sud pozivajući se na član 18c. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, suprotno pozitivnim zakonskim propisima utvrđivao da su tuženi stekli stanarsko pravo, odnosno da nije bio nadležan da o tome odlučuje. Nadalje, apelant ukazuje da je članom X. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova propisano da osobe kojim je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima kao i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Najzad, apelant ukazuje da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da u postupku nije tražio poništenje rješenja MUP kojim je 1997. godine poništeno njegovo rješenje o dodjeli stana iz 1989. godine. Po njegovom mišljenju, rješenje MUP iz 1997. godine kojim je poništeno njegovo rješenje o dodijeli spornog stana ništavo je s obzirom na član 2. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kojim je propisano da su svi sudski akti kojim nosiocima stanarskog prava prestaje stanarsko pravo ništavi. U dopuni apelacije od 11. decembra 2012. godine apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP-2699/07 smatrajući da se radi o identičnoj situaciji.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima, koji se u suštini svode na tvrdnju da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja u apelaciji ukazuje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili kao nesporno da apelant nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu kao i da se nikada nije uselio u sporni stan, kao i da u postupku koji je vodio pred redovnim sudovima u istaknutom tužbenom zahtjevu nije tražio da se utvrdi da je to svojstvo stekao. U tom smislu ne radi se o identičnoj situaciji kao u Odluci Ustavnog suda broj AP-2699/07, a u kom slučaju je apelant zakonito uselio u stan koji mu je dodijeljen prije rata, a takva lica su izjednačena sa licima koja su nosioci stanarskog prava. U tom smislu neosnovane su apelantove tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, tj. relevantnih zakonskih odredbi kojim je reguliran postupak povrata stana nosiocima stanarskog prava. Pri tom, Ustavni sud primjećuje i da je apelant u tužbenom zahtjevu tražio poništenje rješenje o dodjeli stana tuženim ali ne i rješenje MUP kojim je poništeno njegovo rješenje o dodjeli spornong stana. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić