Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3080/10 (R. M.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Upravni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3080/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3080/10, rješavajući apelaciju Rajka Mihailovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Mihailovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 03 0 U 000651 08 U od 25. maja 2010. godine i rješenja Općinskog vijeća Općine Banovići, broj 12/01-02-266/08 od 26. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rajko Mihailović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Zejnil Džafić, advokat iz Kalesije, podnio je 19. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 03 0 U 000651 08 U od 25. maja 2010. godine i rješenja Općinskog vijeća Općine Banovići (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće), broj 12/01-02-266/08 od 26. juna 2008. godine.
2. Postupajući u ponovnom postupku, Općinsko vijeće je donijelo rješenje, broj 12/01-02-266/08 od 26. juna 2008. godine, kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za reviziju odluke Općinskog vijeća, broj 01-800-1033/97 od 17. septembra 1997. godine.
3. U obrazloženju rješenja Općinsko vijeće je navelo da na osnovu uvida u rješenje Skupštine Opštine Banovići broj 01-023-203/90 od 28. septembra 1990. godine utvrđeno je da je apelantu dodijeljeno na korištenje građevinsko zemljište za izgradnju poslovnog objekta (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište). Dalje je navedeno da je uvidom u relevantnu dokumentaciju utvrđeno da je izvršeno cijepanje parcele na kojoj se nalazilo predmetno zemljište i još jedne druge parcele, i formirane nove građevinske parcele, koje su rješenjem Općinskog vijeća, broj 01-800-1033/97 od 17. septembra 1997. godine dodijeljene fizičkim licima za izgradnju individualnih objekata. Nadalje, uvidom u posjedovni list utvrđeno je da je apelant bio upisan u katastru zemljišta kao posjednik predmetnog zemljišta, međutim, provjerom u zemljišnu knjigu utvrđeno je da apelant nije bio upisan sa pravom korištenja radi građenja na predmetnom zemljištu. Nadalje, uvidom u evidenciju organa, utvrđeno je da apelant nije izvršio uplatu za predmetno zemljište. Općinsko vijeće je citiralo odredbu člana 62. Zakona o građevinskom zemljištu, kojom je određeno da licu kome je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište ne može se izdati odobrenje za građenje niti se može izvršiti uknjižba prava korištenja radi građenja u katastru nekretnina i zemljišnoj knjizi, dok ne podnese dokaz da je platio naknadu za zemljište i naknadu za uređenje zemljišta. S obzirom da je uvidom u Zemljišno-knjižnu evidenciju utvrđeno da apelant nije bio upisan sa pravom korištenja radi građenja na predmetnom zemljištu, niti je za isto posjedovao odobrenje za gradnju, a nije ponudio dokaz o izvršenoj uplati, ocijenjeno je da uplata nije ni izvršena. Imajući u vidu da apelant nije izvršio uplatu naknade za predmetno zemljište, te da je od momenta dodjele predmetnog zemljišta apelantu (28. septembar 1990. godine) do započinjanja ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini (april 1992. godine), proteklo dvije godine, zaključeno je da su se i po tom osnovu stekli uslovi za izuzimanje građevinskog zemljišta. Istaknuto je da apelant nije bio upisan s pravom korištenja radi građenja u zemljišnoj knjizi niti u katastru nekretnina, osim u katastru zemljišta što je predstavljalo posjedovno stanje, međutim, isto nije davalo apelantu mogućnost za sticanje prava korištenja radi građenja. Kako apelant nije nikada stekao pravo korištenja radi građenja, nikada nije upisan s pravom korištenja radi građenja, te nije raniji vlasnik, Općinsko vijeće je odbilo njegov zahtjev za reviju odluke kao neosnovan.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj 03 0 U 000651 08 U od 25. maja 2010. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Općinskog vijeća.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odluka Općinskog vijeća bila pravilna i zakonita, jer je zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Istaknuto je da apelant ni u tužbi ničim nije dokazao da je platio naknadu za dodijeljeno zemljište, osim što je naveo da je u katastru upisan kao posjednik predmetnog zemljišta. Međutim, navedeni dokaz, i prema mišljenju Kantonalnog suda, nije mogao predstavljati jedini dokaz da je naknada plaćena, prema odredbama ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant nije uspio dokazati da je imao pravo korištenja na predmetnom zemljištu, koje zemljište mu je dodijeljeno prije 6. aprila 1992.godine, jer nije bio upisan u zemljišnim knjigama i nije platio naknadu koja je utvrđena rješenjem o dodjeli predmetnog zemljišta na korištenje radi građenja. Nadalje, apelant nije postupio u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama tj. predmetno zemljište nije koristio u svrhu za koju je to zemljište dodijeljeno, u rokovima koji su propisani u relevantnim zakonskim odredbama, u kom slučaju je došlo i do gubitka prava korištenja zemljišta radi građenja. Stoga su, po mišljenju Kantonalnog suda, bili neosnovani apelantovi prigovori o nemogućnosti korištenja predmetnog zemljišta zbog ratnih dešavanja, jer je apelant imao mogućnost da nakon prestanka rata traži povrat napuštenih nekretnina, a što nije učinio, kako je to proizilazilo iz podataka spisa.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i neizvođenju potrebnih dokaza. S tim u vezi apelant ističe da činjenica da je bio upisan kao posjednik predmetnog zemljišta u posjedovnom listu, te imajući u vidu odredbu člana 52. stav 4. ranijeg Zakona o gradskom građevinskom zemljištu i da je bio izbjeglo i raseljeno lice, bilo je dovoljan dokaz za zaključak da je apelant izvršio plaćanje zakonskih obaveza. Nadalje, apelant smatra da je nadležni organ Općine Banovići bio dužan da pouči stranku o mogućnostima da drugim dokaznim sredstvima dokaže istinitost tvrdnje da je izvršio plaćanje, s obzirom da je apelant spominjao svjedoke, te da je isti bio dužan da provede dokaz njihovog saslušanja.
7. Općinsko vijeće je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navelo da je apelant imao mogućnost da u sudskom postupku iznosi prijedlog za saslušanje svjedoka, a što nije učinio. Dalje je navedeno da iz zapisnika o saslušanju stranke iz predmetnog upravnog spisa proizilazi da takav dokaz nije predlagao ni u upravnom postupku.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o neizvođenju potrebnih dokaza i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno, da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinsko vijeće u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. U pogledu apelantove tvrdnje da je nadležni organ Općine Banovići bio dužan da pouči stranku o mogućnostima da drugim dokaznim sredstvima dokaže istinitost tvrdnje da je izvršio plaćanje, s obzirom da je apelant spominjao svjedoke, te da je isti bio dužan da provede dokaz njihovog saslušanja, Ustavni sud zapaža da, prema navodima Općinskog vijeća u izjašnjenju, apelant nije predlagao saslušanje svjedoka. Prema relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku, stranka je dužna da iznese tačno, istinito i određeno činjenično stanje na kom zasniva svoj zahtjev, te ukoliko nije riječ o činjenicama koje su općepoznate, stranka je dužna da za svoje navode ponudi dokaze i da ih po mogućnosti podnese. S druge strane, ako sama stranka tako ne postupi, službena osoba koja vodi postupak pozvat će je da to učini (član 135). Osim toga, službena osoba koja vodi postupak naredit će po službenoj dužnosti izvođenje svakog dokaza ako utvrdi da je to potrebno radi razjašnjenja stvari (član 134). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je upravni organ proveo dokazni postupak i na osnovu slobodne ocjene dokaza (član 9.), nesporno utvrdio da apelant nije uplatio naknadu za predmetno zemljište. S druge strane, apelant nije ponudio nikakve dokaze za svoju tvrdnju da je uplatio spornu naknadu, osim što je tvrdio da je upisan kao posjednik u posjedovnom listu, što prema mišljenju nadležnog suda i organa, nije moglo predstavljati jedini dokaz da je naknada plaćena. U tom smislu apelantu je omogućeno da predlaže i izvodi dokaze, a činjenica da upravni organ nije po službenoj dužnosti naredio izvođenje dokaza saslušanja svjedoka, u okolnostima konkretnog slučaja, ne doima se proizvoljnom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su u osporenim odlukama u potpunosti opisan proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o neosnovanosti apelantovog zahtjeva. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić