Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3081/10 (H. R.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3081/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP- 3081/10, rješavajući apelaciju Harisa Redžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Harisa Redžića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 001849 10 Gž od 25. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 001849 07 P od 6. novembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Haris Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjih Dubrava, podnio je 20. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 001849 10 Gž od 25. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 001849 07 P od 6. novembra 2009. godine.

2. Općinski sud je presudom broj 33 0 P 001849 07 P od 6. novembra 2009. godine, a koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 001849 10 Gž od 25. maja 2010. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se I.M., S.Š. i M.B. (u daljnjem tekstu: tuženi) obavežu da mu solidarno, na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete iznesene na sjednici Opštinskog vijeća Živinice 28. maja 2007. godine (u daljnjem tekstu: OV Živinice), isplate označeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknade troškove postupka. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je apelant u tužbenom zahtjevu tvrdio da su ga tuženi, na vanrednoj sjednici OV Živinice, organizovanoj u povodu njegovog istupa na RTV RS i BHT 1 u kom je iznio svoje mišljenje i viđenje nekih događaja koji su se zbili u ratnom periodu 1992-1995. godine na području ove opštine, oklevetali iznošenjem neistina, idnetifikujući ga kao odmetnika, pripadnika KOS, zulumćara, te tvrdeći da je nezakonito prodavao alkohol i da je čovjek bez morala, da sve laže, te da je hohštapler. Nadalje, u obrazloženju osporene presude je, pored ostalog, ukazano da je sud, u prisustvu parničnih stranaka i njihovih punomoćnika, izvršio preslušavanja i pregledavanje DVD i CD snimak vanredne sjednice OV Živinice kao i apelantovog istupa na RTS i BHT 1. Ukazujući na dijelove govora svakog od tuženih, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o vrednosnim sudovima koje su tuženi iznosili na vanrednoj sjednici, imajući u vidu da su jednim dijelom dati u vidu odgovora na apelantove istupe u medijima, te jednim dijelom predstavljaju izjave koje nekonknkretizuju nikog. Shodno navedenom zaključeno je da izjave tuženih sadrže vrednovanje apelantovih postupaka. Pri tom, ukazano je da ne postoji kleveta ni na strani tuženog S.Š. koji je konkretizovao da se navodi odnose na apelanta ali je ocijenjeno da je on iznosio činjenice koje su mu kao građaninu bile poznate o apelantu, a koje činjenice su potvrđene i čitanjem zapisnika 11. juna 1991. godine, sačinjenog od SJB Šekovići, krivične prijave od 12. marta 1992. godine i rješenja OJT Živinice. Općinski sud je zaključio da tuženi nisu iznosili ili prenosili činjenice o apelantu kao trećem licu već su iznosili mišljenje, lični stav, sud o apelantu, ali da je pri izricanju nekih riječi koje im se stavljaju na teret, izostalo direktno vezivanje za apelanta. Najzad, ukazano je da prema praksi domaćih i evropskih sudova, tvrdnje koje predstavljaju vrednsone sudove ne ulaze u pojam klevete, pa nije dozvoljeno dokazivati njihovu istinitost.

3. Kantonalni sud je, a suprotno navodima žalbe, upravo na temelju snimaka koji su preslušani u prisustvu parničnih stranaka, pravilno zaključio da u kontekstu cjelokupne diskusije, riječi koji je upotrebljavao svaki od tuženih ne predstavljaju klevetu u smislu člana 4. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete FBiH.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te iz člana 13. i 17. Evropske konvencije. Apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da ga tuženi nisu svjesno i namjerno klevetali, a koji je, po njegovom mišljenju, rezultata pogrešne ocjene nepobitnih materijalnih dokaza. Apelant ističe da tuženi nisu osporavali u toku postupka da su iznijeli teške optužbe na račun njegove ličnosti sa ciljem da naškode njegovoj časti i ugledu, kao i da ono što je on iznio u svojim javnim istupima o tuženom M.B. nije ničim opovrgnuto, a u prilog čemu govori i izjava A.O. data BHTV 1.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodima, koji se u suštini svode na tvrdnju da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili je kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja u apelaciji ukazuje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. Apelant je istakao i da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

10. Najzad u vezi sa apelantovom tvrdnjom da mu je povrijeđeno pravo iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je karakter navedenog člana akcesoran, odnosno da se na član 17. Evropske konvencije može pozivati samo u vezi sa kršenjem jednog ili više materijalnih prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Kako je u toku postupka utvrđeno da je apelacija u vezi sa povredom člana 6.stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju prima facie neosnovana, Ustavni sud konstatuje da je apelacija i u vezi zabranom poništavanja ili ograničavanja prava iz člana 17. Evropske konvencije, obzirom na akcesoran karakter citiranog člana, prima facie neosnovana.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3081/10 (H. R.) | Sudska praksa | Aktio