Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3085/10 (D. P.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3085/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP- 3085/10, rješavajući apelaciju Dragomira Pejakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Pejakovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000-388 od 22. aprila 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-001641 od 28. novembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1352/02 od 25. jula 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragomir Pejaković (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Petar Cvetojević, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000-388 od 22. aprila 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001641 od 28. novembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1352/02 od 25. jula 2008. godine.

2. Osnovni sud je presudom broj P-1352/02 od 25. jula 2008. godine usvoji tužbeni zahtjev D.B., Lj.B., M.B., i I.B. (u daljnjem tekstu: tužioci) i utvrdio da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina od 19. jula 1995. godine ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-2282/95 od 20. jula 1995. godine a kojim su tužiteljice D.B., Lj.B. i M.B. razmijenili svoje bliže označene nekretnine upisane u PL 377 K.O. Trn za nekretnine apelanta upisane u ZK uložak broj 512 K.O. Sisak i PL 509 K.O. Novi Sisak. Nadalje, istom presudom je utvrđeno da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina od 23. juna 1995. godine koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-OV- 3041/95 od 14. avgusta 1995. godine zaključen između tužiteljice D.B. i apelanta, a kojim je tužiteljica D.B. razmijenila svoje nekretnine upisane u PL 22/0 K.O. Kuljani koje po starom premjeru odgovaraju nekretninama upisanim u ZK uložak broj 14 (sada 491) K.O. Kuljani a apelant nekretnine upisane u ZK uložak broj 512 K.O. Sisak i PL 509 K.O. Novi Sisak. Najzad, oglašen je ništavim i ugovor o razmjeni nekretnina od 25. aprila 1995. godine ovjeren kod javnog bilježnika u Sisku pod brojem OV-972/95 dana 25. aprila 1995. godine zaključen između tužiteljice D.B. i apelanta a kojim je tužiteljica svoje nekretnine upisane u PL 22/0 K.O. Kuljani koje odgovaraju po starom premjeru nekretninama upisanim u ZK uložak broj 491 (ranije 14), te svoj suvlasnički dio od ¼ dijela nekretnine upisane u PL 377 (sada 1324/00) K.O. Trn i ZK uložak broj 331 (sada 1280) K.O. Trn razmijenila sa apelantom za njegove nekretnine upisane u ZK uložak broj 512 K.O. Sisak Novi i PL 509 sada (2673) K.O. Novi Sisak.

3. Istom presudom naloženo je uspostavljanje ranije zemljišno knjižno stanje u ZK ulošku broj 331 (sada 1280) K.O. Trn i PL 377 (sada 1324/00) K.O. Trn, tako da se briše uknjižba prava vlasništva na navedenim nekretninama u korist apelanta uz upis tužiteljica D.B., Lj.B., i M.B. kao vlasnika istih. Nadalje, naloženo je uspostavljanje ranijeg zemljišno-knjižnog stanja u ZK ulošku broj 491 (ranije 14) K.O. Kuljani i PL broj 22/0 K.O. Kuljani tako da se briše uknjižba prava vlasništva na navedenim nekretninama u korist apelanta uz upis navedenih nekretnina na ime i u vlasništvo tužiteljice D.B. Najzad, naloženo je brisanje prava vlasništva tužiteljice D.B. na nekretninama upisanim u ZK ulošku broj 512 K.O. Sisak Novi i PL broj 509 (sada 2673) K.O. Novi Sisak u korist apelanta.

4. Okružni sud je presudom broj 011-0-Gž-08-001641 od 28. novembra 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i u cjelini potvrdio presudu Osnovnog suda.

5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-09-000 388 od 22. aprila 2010. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude.

6. Iz obrazloženja navedenih presuda proizilazi da je utvrđeno da ni na strani tužioca, kao ni na strani apelanta nije postojala slobodno izražena volja za zaključenje ugovora o razmjeni nekretnina. U vezi s tim je ukazano da ni tužioci a ni apelant ne bi zaključili sporne ugovore da nije bilo ratnih okolnosti i da nisu bili životno ugroženi u sredinama u kojim su do tada živili (tužioci u Banjaluci, a apelant u Sisku), te da su te okolnosti i pritisci uticali na formiranje njihove volje da zaključe navedene ugovore. U vezi s tim ukazano je da su tužioci bili izloženi pritiscima tokom 1992. godine, da je 1994. godine postavljena eksplozivna naprava na njihovoj kući, da je u neposrednoj blizini kuće postavljen policijski punkt i često se čule riječi uvredljivog sadržaja i pucnjava. Na drugoj strani, sin apelanta je bio prinuđen da napusti Sisak zbog ratnih prilika i odseli se u Njemačku, a nakon čega je i kćerka dobila otkaz na poslu, zbog čega je apelant i odlučio da mijenja svoje nekretnine nakon 33 godine života u Sisku za Bosnu. Shodno navedenom zaključeno je da su ugovarači ugovore zaključili bez slobodno izražene volje, a odsustvo takve volje jednog ili svih ugovarača znači da ugovor nije ni nastao. Pri tom, ukazano je da je bez značaja da prijetnje i pritisci nisu vršeni od strane samih ugovarača već trećih lica. Nadalje, redovni sudovi su zaključili da se pravne posljedice ništavosti ugovora sastoje u obostranoj i istovremenoj restituciji, pa je primjenom člana 103. u vezi sa članom 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i tužiocima i apelantu naloženo da izvrše istovremenu predaju onog što su po ništavim ugovorima primili.

7. Nadalje, sudovi su neosnovanim ocijenili apelantov navod da nije postojala nadležnost sudova u Republici Srpskoj da odlučuju o ništavosti ugovora od 25. aprila 1995. godine koji je zaključen i ovjeren na području Republike Hrvatske. U vezi tim je ukazano da spor o ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina, te slijedom toga uspostavljanje prijašnjeg stanja nije spor o stvarnim pravima na nepokretnostima, već o obligacionim pravima. Shodno navedenom, u takvom sporu nije isključivo nadležan samo sud na čijem se području nekretnine nalaze jer je uspostava ranijeg stanja posljedica ništavosti, pa se nadležnost određuje shodno čl. 28. i 29. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, kako se u konkretnom slučaju radilo o sporu sa međunarodnim elementom, ukazano je da nadležnost sudova u Republici Srpskoj u ovoj vrsti sporova može biti određena zakonom ili međunarodnim ugovorom, odnosno da je, u nedostatku ovih odredbi, sud u Republici Srpskoj nadležan i kada njegova nadležnost proizilazi iz odredbi ZPP o mjesnoj nadležnosti. Shodno navedenom, ukazano je da time što se nekretnine nalaze na području Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske se ne isključuje nadležnost domaćeg suda (suda u BiH) a s obzirom na član 56. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima. Najzad, s obzirom na član 21. istog zakona, a kako se nekretnine iz ugovora zaključenog 25. aprila 1995. godine u Sisku, nalaze u Republici Hrvatskoj, ukazano je da je isključivo mjerodavno pravo Republike Hrvatske (pravni stav Vrhovnog suda izražen u odluci Rev-295/03 od 7. decembra 2004. godine). Shodno navedenom, kao materijalni propis imao se primijeniti Zakon o obveznim odnosima („Službeni lsit SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89) a koji je Ukazom o proglašenju Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 53/91) preuzet kao republički zakon. Ovaj zakon, identično kao i u Republici Srpskoj koja je također preuzela isti Zakon o obligacionim odnosima, u čl. 26., 28., 103. i 104. regulsiše uslove za zaključenje ugovora, te propisuje kada je ugovor ništav i propisuje uslove ništavosti. Najzad, ukazano je da oba zakona sadrže identične odredbe u članu 103. i 104., a da je ništavost ugovora u konkretnom slučaju upravo i utvrđena na temelju navedenih odredbi.

8. Apelant smatra da mu je Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je ugovor o razmjeni nekretnina od 25. aprila 1995. godine koji je zaključio u Sisku sa tužiteljicom D.B. zaključen u skladu sa članom 26. a u vezi sa članom 31. i 72. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, apelant ukazuje da je ovaj ugovor u cjelini izvršen, te da se tužiteljica D.B., kao i on, uknjižili kao vlasnici nekretnina koje su bile predmet razmjene u odgovarajućim registrima. S obzirom da se radi o ugovoru sa međunarodnim elementom, apelant smatra da je o njegovoj ništavosti i restituciji koja se odnosi na nekretnine u Hrvatskoj, isključivo mjerodavno pravo Republike Hrvatske, odnosno da su za odlučivanje o ništavosti ugovora zaključenog u Sisku isključivo nadležni sudovi u Republici Hrvatskoj. U prilog ove tvrdnje apelant ukazuje da je Općinski sud u Sisku pravosnažnim rješenjem broj R-125/09 od 18. februara 2009. godine u postupku priznanja presude Osnovnog suda, odbio da prizna presudu u dijelu kojim je naloženo brisanje prava vlasništava tužiteljice D.B. na nekretninama upisanim u ZK uložak broj 512 K.O. Sisak i Pl 509 (sada 2673) K.O. Novi Sisak u korist apelanta, te predaja navedenih nekretnina apelantu (nekretnine koje su bile predmet razmjene). Apelant navodi da je uložio zahtjev za ponavljanje postupka koji je vođen pred sudom u Sisku, kako navodi, na osnovu njegove falsifikovane punomoći, kao i da je zbog toga podnio krivičnu prijavu. Također, apelant navodi i da je tužiteljica B.D. 2009. godine u Sisku pokrenula parnicu protiv njega, a kojom traži uspostavljanje ranijeg zemljišno-knjiženog stanja na razmijenjenim nekretninama. Najzad, apelant tvrdi da su sporni ugovori zaključeni slobodno iskazanom voljom, te ukazuje da je tužiteljica D.B. na temelju pravosnažne presude Osnovnog suda iznudila promjenu upisa korisnika nekretnina u Banjaluci u katastarskom operatu kao i njihovog vlasnika u zemljišnim knjigama, tako da je on brisan kao korisnik i vlasnik tih nekretnina, odnosno kao korisnik i vlasnik upisana je tužiteljica D.B., a pri tom je i dalje ostala uknjižena kao korisnik i vlasnik njegovih nekretnina koje je razmjenom stekla u Sisku.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

U vezi sa apelantovim navodima, koji se u suštini svode na tvrdnju da su mu pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu, povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja u apelaciji ukazuje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3085/10 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio