Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3086/10 (H. K. i S. M.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3086/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-3086/10, rješavajući apelaciju Hamida Kaminića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Hamida Kaminića i Seida Marića podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru br. 58 0 P 015269 09 Gž od 5. maja 2010. godine i 58 0 P 020900 09 Gž od 29. aprila 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamid Kaminić i Seid Marić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijeli su 19. jula 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 58 0 P 015269 09 Gž od 5. maja 2010. godine i 58 0 P 020900 09 Gž od 29. aprila 2010. godine.
2. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3086/10. Spojene su sljedeće apelacije: AP-3086/10 i AP-3087/10.
3. Apelanti su tužbama pred Općinskim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu. Općinski sud) pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
4. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata, Općinski sud je donio presude br. 07 58 P 015269 06 P od 18. decembra 2008. godine i 07 58 P 020900 06 P od 1. decembra 2008. godine, kojima je obavezao tuženu da apelantima na ime neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa za određene periode isplati iznose navedene u prvostepenim presudama sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Općinski sud je u obrazloženju presuda naveo da je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova, a u vezi sa članom 383., ZPP-a kojim je propisno da (1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka. (2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
5. Odlučujući o žalbama tužene, Kantonalni sud je presudama br. 58 0 P 015269 09 Gž od 5. maja 2010. godine i 58 0 P 020900 09 Gž od 29. aprila 2010. godine, djelomično uvažio žalbe tužene i prvostepene presude preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka na način da svaka stranka snosi svoje troškove, dok su u ostalom dijelu (glavnom zahtjevu) presude potvrđene. U obrazloženju drugostepenih presuda, u dijelu koji se tiče odluke o naknadi troškova postupka, Kantonalni sud je naveo da se žalbom tužene osnovano prigovara da je prvostepeni sud pogrešno odmjerio troškove postupka. S tim u vezi, Kantonalni sud smatra da apelantima ne pripadaju troškovi na ime sastava pojedinih podneska, jer oni nisu bili neophodni za vođenje parnice, pa su ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka umanjeni u smislu odredbe člana 387. stav 1. ZPP-a, kojim je propisno da pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Kantonalni sud je istakao da apelantima pripadaju troškovi postupka shodno uspjehu u sporu, pa su, također, i iz navedenog razloga umanjeni iznosi troškova postupka u odnosu na iznose navedene u prvostepenim presudama koje su preinačene i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. Apelanti smatraju da im je presudama Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka. Apelanti navode da su tokom postupka konačno precizirali tužbene zahtjeve u skladu sa nalazima i mišljenjima vještaka na način što su ti zahtjevi smanjeni u odnosu na prvobitno postavljene a time i vrijednost spora, ali da su njihovi tužbeni zahtjevi usvojeni, pa proizilazi da su odluke drugostepenog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova postupka proizvoljne i pogrešne.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno primjeni odredaba ZPP-a, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenim odlukama naveo jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu troškova postupka, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetima br. AP 30/10 i AP 571/10 (odluke o dopustivosti Ustavnog suda od 13. novembra 2012. godine i 28. februara 2013. godine, objavljene na www.ustavnisud.ba), u kojima je, između ostalog, zaključeno da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženja iz navedenih odluka br. AP 30/10 i AP 571/10.
11. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić