Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3088/10 (O. G.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3088/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP- 3088/10, rješavajući apelaciju Omera Goste, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Goste podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 000429 09 Gž od 5. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 000429 05 P od 20. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Omer Gosto (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 19. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 000429 09 Gž od 5. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 000429 05 P od 20. aprila 2009. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije Bosne i Hercegovine zastupane po Federalnom pravobranilaštvu (u daljnjem tekstu: tužena), radi novčanog potraživanja iz radnog odnosa. U tužbi je naveo da se na temelju Ugovora u profesionalnu vojnu službu nalazio u radnom odnosu kod tužene počev od 1997. godine do 1. aprila 2002. godine, kada mu je sporazumno prestao radni odnos.
3. Općinski sud je presudom broj 07 58 P 000429 05 P od 20. aprila 2009. godine apelantov zahtjev usvojio u dijelu koji se odnosi na regres za 2002. godinu u visini od 400,00 KM dok je zahtjev za isplatu plaća za februar i mart 2001. godine i regres za 2000. godinu odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude se navodi da je tužena istakla prigovor apsolutne zastare potarživanja, pa je sud cijeneći da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa primijenio odredbu čalna 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) kojom je propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. Ovaj rok je rok prekluzivan i njegovim istekom se pred nadležnim sudom ne može ostravriti povrijeđeno pravo iz radnog odnosa. Budući da je tužba podnesena 28. marta 2005. godine a da se novčana potraživanja odnose na januar i februar 2001. godine, Općinski sud je zaključio da su potraživanja zastarjela, te je ovaj dio tužbenog zahtjeva primjenom navedene zakonske odredbe odbijen zbog zastarjelosti potraživanja. Iz istog razloga je odbijen i dio zahtjeva koji se odnosi na naknadu regresa za 2000. i 2001. godinu. Općinski sud je apelantu dosudio naknadu regresa za 2002. godinu cijeneći da u tom dijelu prigovor zastare nije osnovan, a njegova visina je utvrđena u skladu sa Uredbom o nakandama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti u FBiH i službenika Federalnih ministarstava i drugih tijela Federalne uprave, prema kojoj visina regresa iznosi 70% od plaće službenika, odnosno najmanje prosječne plaće u FBiH za prethodna tri mjeseca.
4. Kantonalni sud je presudom broj 009-0-Gž-08-003362 od 22. maja 2009. godine žalbu tužene uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev u dosuđujućem djelu odbijen, dok je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena. Kantonalni sud je ispitujući prvostepenu presudu u pogledu pravilne primjene materijalnog prava istakao da potraživanje naknade regresa dospijeva prvog narednog dana nakon početka korištenja godišnjeg odmora i od tada počinje teći zastara zahtjeva za isplatu regresa. Iz podataka u spisu proizilazi da je apelant godišnji odmor za 2002. godinu počeo koristiti 25. februara 2002. godine a zahtjev za isplatu je podnio 28. marta 2005. godine, pa je shodno odredbi člana 106. ZOR-a i ovo potraživanje zastarjelo. U odnosu na odbijajući dio prvostepene presude Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan, a u pogledu žalbenog prigovora da je zaključenjem Sporazuma kojim je apelantu prestao radni odnos došlo do prekida zastare i da je rok ponovo počeo teći potpisivanjem sporazuma, istakao da je neosnovan. Naime, Sporazumom se po ocjeni Kantonalnog suda tužena obavezala apelantu isplatiti plaće za period prije prestanka službe kada budu osigurana sredstava. Zatim je navedena odredba člana 387. st. 1. i 2. ZOO kojom je propisano da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug, a priznanje mora sadržavati priznanje pravnog osnova dugovanja i njegovu visinu. Priznanje pravnog osnova bez utvrđene visine ne dovodi do prekida zastarijevanja. Samo jasno, određeno i bezuslovno priznanje duga dovodi do prekida zastarjevanja, a ti neophodni uslovi u konkretnom slučaju nisu ispunjeni.
5. Apelant u apelaciji ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je tužena svojim aktima, sporazumom na temelju kojeg mu je prestao radni odnos, priznala dug i time prekinula zastaru potraživanja. Prema tvrdnji apelanata, nakon zaključenog sporazuma, zastara je prekinuta i Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Osim toga, postupak iz kojeg su proizašle osporene presude nije bio pravičan zato što su zakoni proizvoljno primijenjeni, jer dokazi (pismeni akti) koje je donijela tužena a koji se tiču priznanja duga nisu uopće ocijenjeni.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje. U navedenoj odluci u dijelu koji se odnosio na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva zbog zastare potraživanja, Ustavni sud je zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO, te da se izvod iz poslovnih knjiga, podataka iz računovodstva kojim su potvrđene nesporne činjenice, ne može smatrati priznanjem duga koje je dato u obliku propisanom u odredbi člana 387. ZOO. Ustavni sud je u navedenoj odluci, također, zaključio da su redovni sudovi, postupajući povodom apelantove tužbe za dio zahtjeva koji su odbili zbog prigovora o zastari potraživanja, dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo iz kojeg razloga je utvrdio da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Osim toga, vezano za navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima citirane odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani, te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud je smatrao da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 884/07.
12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić