Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3141/10 (I. A. i M. A.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 22
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3141/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3141/10, rješavajući apelaciju Inde Ažman i Miroslava Ažmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Inde Ažman i Miroslava Ažmana podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-000893 od 30. juna 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1065/04 od 20. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Inda Ažman i Miroslav Ažman (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, podnijeli su 23. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-10-000582 od 13. jula 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-000893 od 30. juna 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1065/04 od 20. januara 2006. godine. Apelanti su podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio otuđenje stana u Sarajevu, ulica Envera Šehovića broj 42/8, stan broj 134 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
2. Ustavni sud je donio odluku o privremenoj mjeri broj AP 3141/10 od 20. aprila 2011. godine kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
3. Prethodno je Ustavni sud odlukom o dopustivosti broj broj AP 2844/09 od 1. februara 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli 9. septembra 2009. godine protiv naprijed navedene presude Kantonalnog suda budući da u vrijeme podnošenja te apelacije nije bio okončan postupak po reviziji apelanata pred Vrhovnim sudom .
4. Stavom 1. presude Općinskog suda broj P-1065/04 od 20. januara 2006. godine utvrđeno je da je pravno valjan Ugovor o korištenju stana preciziranog u presudi broj MB/05-5-
650/88 od 3. novembra 1988. godine zaključen između Alda Mandića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Stambeni fond), da je na osnovu tog ugovora tužitelj stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu i da mu pripadaju sva prava i obaveze utvrđene za nositelje stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine uključujući i sva prava koja proističu iz Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo te je odbačen zahtjev tužitelja za upis prava u evidencije Stambenog fonda i „Energoinvest“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: davatelj stana na korištenje). Stavom 2. je utvrđeno i da je ništav Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 03-1-OH-1-3659/96 od 23. decembra 1996. godine zaključen između davatelja stana na korištenje i apelantice, te je odbačen dio tužbenog zahtjeva u kojem je traženo brisanje prava apelantice i upis prava tužitelja u evidencije Stambenog fonda i davatelja stana na korištenje. Stavom 3. presude utvrđeno je i da je ništav Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana preciziran u presudi na kojem je postojalo stanarsko pravo a koji je bio zaključen između davatelja stana na korištenje kao prodavca i apelanata kao kupaca ovjeren kod Općinskog suda te je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu tog suda da u odgovarajućim podulošcima i Dn-a izbriše upis prava vlasništva apelanata na predmetnom stanu. Stavom 4. navedene presude Općinski sud se oglasio apsolutno nenadležnim za iseljenje apelanata iz predmetnog stana. Stavom 5. je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi ništavost Ugovora o korišenju predmetnog stana broj MB/05-5-650/88 od 3. novembra 1988. godine, a apelanti su obavezani da solidarno naknade tužitelju troškove parničnog postupka.
5. U postupku je utvrđeno da su tužitelj (koji je apelanticin brat) i njihov otac (u daljnjem tekstu: prednik apelantice) bili zaposleni kod davatelja stana na korištenje koji je predniku apelantice 1977. godine dodijelio na korištenje predmetni stan u kojem je prednik apelantice živio sa suprugom i tužiteljem. Prednik apelantice i njegova supruga su 1988. godine napustili predmetni stan radi preseljenja u privatnu kuću dok je predmetni stan Ugovorom o korištenju predmetnog stana broj MB/05-5-650/88 od 3. novembra 1988. godine, shodno odredbama člana 22. Zakona o stambenim odnosima ( „Službeni list RBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93 i „Službene novine F biH“ br. 11/98 i 19/99- u daljnjem tekstu: Zakon), dodijeljen na korištenje tužitelju čime je tužitelj stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Nakon početka ratnih sukoba 1992. godine tužitelj se sa porodicom iselio u Švedsku dok se u predmetni stan ponovno uselio prednik apelantice sa suprugom na osnovu rješenja davatelja stana na korištenje te je sa SIZ-om Stanovanja grada Sarajeva zaključio Ugovor o korištenju predmetnog stana od 21. septembra 1993. godine. Nakon toga, apelantica je na osnovu Odluke davatelja stana na korištenje o davanju saglasnosti za prijenos stanarskog prava sa prednika apelantice na apelanticu od 19. decembra 1996. godine zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana, a nakon toga predmetni stan su apelanti i otkupili. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je članom 22. Zakona propisano da kada nositelj stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave sa korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nositelj stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nositelja stanarskog prava i o tome obavijestiti davatelja stana na korištenje. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je utvrdio da je pravno valjan ugovor o korištenje predmetnog stana zaključen između tužitelja i davatelja stana na korištenje, te da je s tim u vezi, tužitelj nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Slijedom navedenog, Općinski sud je utvrdio da su i svi ugovori koje su nakon 1988. godine zaključili prednik apelantice odnosno apelanti sa davateljem stana na korištenje ništavi, te da se i prednik apelantice i apelanti smatraju privremenim korisnicima predmetnog stana. Ovo stoga jer je, kako je naveo Općinski sud, odredbama člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana ili produženju privremenog korištenja stana zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaju da važe te se osobe koje su stekle stanarsko pravo u tom periodu, smatraju privremenim korisnicima. Pri tom je Općinski sud imao u vidu da je tužitelj (u svojstvu nostitelja stanarskog prava na predmetnom stanu) predmetni stan napustio u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine te da se, shodno odredbama Zakona, smatra izbjeglicom ili raseljenim licem sa pravom na povratak u stan.
6. Općinski sud je naveo i da za rješavanje konkretne pravne stvari nije bitno što se prednik apelantice koji je nekada bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu ponovno vratio u predmetni stan 1992. godine jer taj povratak ne znači i pravo na ponovno sticanje stanarskog prava. Istovremeno, prema obrazloženju Općinskog suda, iz svih navedenih razloga neosnovan je protivtužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi ništavost Ugovora o korištenju predmetnog stana broj MB/05-5-650/88 od 3. novembra 1988. godine kojim je tužitelj stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da sud apelantima naloži da se isele iz predmetnog stana, Općinski sud je naveo da je nenadležan za rješavanje konkretnog zahtjeva budući da je za ta pitanja nadležan upravni organ – Uprava za stambena pitanja, Odjeljenje Novo Sarajevo. I konačno, dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se briše ugovor zaključen između davatelja stana na korištenje i apelantice, te da se upiše ugovor zaključen između tužitelja i davatelja stana na korištenje u evidencijama davatelja stana na korištenje i Stambenog fonda. Općinski sud je odbacio uz obrazloženje da za takve radnje ne postoji pravni interes.
7. Protiv navedene presude apelanti i Stambeni fond su izjavili žalbe Kantonalnom sudu koji je presudom broj 009-0-Gž-06-000893 od 30. juna 2009. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu prihvatajući kao pravilna utvrđenja i obrazloženja prvostepenog suda.
8. Odlučujući o izjavljenoj reviziji apelanata Vrhovni sud je donio rješenje broj 070-0-
Rev-10-000582 od 13. jula 2010. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu jer vrijednost spora u konkretnom slučaju ne prelazi iznos od 10.000 KM, a Vrhovni sud nije našao da u konkretnom slučaju postoji osnov za izuzetno odlučivanje u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a jer odlučenje ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
9. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti smatraju da prijenos stanarskog prava sa prednika apelantice na tužitelja iz 1988. godine nije izvršen na zakonit način budući da je takvo prenošenje bilo moguće samo u slučaju smrti dotadašnjeg nositelja stanarskog prava, što nije konkretan slučaj te da je za to bila potrebna i saglasnost supruge prednika apelantice kao sunositeljice stanarskog prava. Osim toga, apelanti smatraju da sudovi nisu mogli smatrati da se radi o napuštenom stanu jer je predmetni stan napustio tužitelj sa porodicom a ne i prednik apelantice (koji je bio raniji nositelj stanarskog prava) sa suprugom. Apelanti također smatraju da je za konkretan slučaj bitno i da se tužitelj nije brinuo za prednika apelatnice i njegovu suprugu već da je to činila isključivo apelantica te da joj je iz tog razloga 1996. godine prednik apelatnice i dao saglasnost za prenos stanarskog prava na predmetnom stanu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ispitujući dopustivost apelaciju u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2844/09 od 1. februara 2010. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata podnesenu protiv presude Kantonalnog suda broj 009-0-
Gž-000893 od 30. juna 2009. godine i presude Općinskog suda broj P-1065/04 od 20. januara 2006. godine jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelanata. S obzirom da je Vrhovni sud rješenjem broj 070-0-Rev-10-000582 od 13. jula 2010. godine reviziju odbacio zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Kantonalnog suda broj 009-
0-Gž-000893 od 30. juna 2009. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom da je osporena presuda Kantonalnog suda uručena apelantima 27. jula 2009. godine, a apelacija protiv te presude podnesena 9. septembra 2009. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Stoga će Ustavni sud navode o povredi ustavnih prava apelanta ispitati u odnosu na presudu Kantonalnog suda kao konačnu odluku.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkrentom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja a odbiti protivtužbeni zahtjev apelanata pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona i Zakona o prestanku primjene Zakona, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić