Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3174/10 (M. Ć.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3174/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-3174/10 rješavajući apelaciju Momira Ćelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momira Ćelića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 034143 10 Gž od 29. juna 2010. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 034143 02 P od 3. februara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Momir Ćelić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Ranko Dukić advokat iz Banja Luke, podnio je 22. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 034143 10 Gž od 29. juna 2010. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 034143 02 P od 3. februara 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 034143 02 P od 3. februara 2010. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan Univerzitet Banja Luka-Arhitektonsko građevinski fakultet (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime neisplaćenih naknada isplati iznos od 1.590,00 KM sa kamatom od 1. januara 2003. godine, uz naknadu troškova parničnog postupka. Drugim stavom izreke presude je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime izgubljene dobiti za period od marta do oktobra 2002. godine isplati iznos od 4.773,60 KM sa kamatom i troškovima postupka. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je apelant honorarno radio kod tuženog počev od 1996. godine, da nije bio u radnom odnosu već angažovan po ugovoru i da je na temelju obavijesti tuženog daljnja saradnja otkazana sa 1. aprilom 2002. godine. Među strankama je bila sporna činjenica da li apelant ima pravo na naknadu i da li ima pravo na izgubljenu dobit za školsku 2002. godinu od perioda prestanka rada do početka nove školske godine. S tim u vezi, Osnovni sud se pozvao na odredbe Zakona o univerzitetu („Službeni glasnik RS“ broj 12/93) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, navodeći da tim Zakonom nisu propisane mogućnosti honorarnog angažovanja profesora, na kojima je apelant bio angažovan za predmet matematika. Osim toga, apelant na ovu okolnost nije izveo dokaz čitanjem Statuta tuženog kako bi eventualno dokazao da li je i pod kojim uslovima mogao biti angažovan kao profesor za obavljanje honorarnog rada. Radi toga je Osnovni sud, u nedostatku propisa u Zakonu o univerzitetu, primijenio odredbe Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je među parničnim strankama bilo nesporno da je za obavljanje poslova profesor na predmetu matematika apelant kod tuženog bio radno angažovan. S obzirom da tuženi ovu činjenicu nije osporio, za utvrđivanje visine nakande je izvedeno vještačenje po vještaku finansijske struke i utvrđeno da apelantu nije isplaćena naknada za juni i novembar 2001. godine, te je u ovom dijelu tužbeni zahtjev usvojen. U pogledu drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na izgubljenu dobit, a imajući u vidu odredbe ZOR-a, Osnovni sud je istakao da apelant nije dokazao postojanje ugovora o djelu kako je propisano u odredbi člana 34. ZOR-a kojim bi bilo regulisano obavljanje povremenih poslova i honorarnih angažovanja, niti je dokazao pod kojim uslovima bi se takav ugovor mogao raskinuti. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da nisu mogle biti prihvaćene apelantove tvrdnje da se ugovori o obavljanu honorarnog posla u pravilu zaključuju na jednu školsku godinu, jer se takvi ugovori u smislu odredaba ZOR-a zaključuju u pismenoj formi i mogu biti određeni na dane ili na časove, a propisuje ih nadležno Ministarstvo rada. U konkretnom slučaju, imajući u vidu odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i kojima je propisano da su stranke dužne iznijeti činjenice i izvesti dokaze na kojima temelje svoje činjenice, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je za školsku 2001/2002. godinu imao zakonito radno angažovanje kod tuženog, zbog čega je u ovom dijelu njegov tužbeni zahtjev odbijen.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio presudu broj 71 0 P 034143 10 Gž od 29. juna 2010. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena. Obrazlažući stav o neosnovanosti žalbe Okružni sud je, između ostalog, naveo da apelant traži izgubljenu dobit za radno angažovanje kod tuženog za period od marta do oktobra 2002. godine i svoj zahtjev temelji na ugovoru o honorarnom radu, a u postupku činjenicu da je zaključio ugovor nije dokazao. U vezi sa ovim prigovorom, Okružni sud je pojasnio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se na konkretan pravni odnos primijenjuju odredbe Zakona o univerzitetu, a kako taj zakon ne sadrži odredbe koje regulišu honorarno radno angažovanje na univerzitetu, pravilno su primijenjene odredbe ZOR-a i ZOO. Naime, apelant je svoj zahtjev utemeljio na ispunjenju obaveza iz ugovora, te je stoga bio dužan na pouzdan način dokazati činjenicu da ga je tuženi radno angažovao sve do oktobra 2002. godine odnosno do početka nove školske godine. Kako pismeni ugovor o radnom angažmanu nije predočen sudu, pravilan je po ocjeni Okružnog suda stav prvostepenog suda da je tuženi apelantu dužan naknaditi iznos na ime faktičkog rada koji je uložio, ali ne i na ime izgubljene dobiti. Prema mišljenju Okružnog suda bez značaja su i žalbeni navodi da prvostepeni sud nije na pravilan način cijenio izvedene dokaze, jer je ocjena dokaza izvršena u smislu odredbe člana 8. ZPP-a na temelju kojih je pravilno utvrđeno činjenično stanje koje je u potpunosti prihvatio Okružni sud.
4. Apelant ukazuje da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporee presude donesene na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Navodi da mu je tuženi otkazao ugovor a da su redovni sudovi odbivši tužbeni zahtjev u dijelu koji se tiče izgubljene dobiti prihvatili da ugovor nije postojao, jer ga on sudu nije prezentirao, što je po apelantovom mišljenju potpuno pogrešno. Naime, ako mu je ugovor otkazan pismeno onda znači da je postojao, pa se stoga nije mogao izvesti zaključak da nije dokazao postojanje ugovora i da je iz tog razloga njegov zahtjev odbijen.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, primjenom pravila o teretu dokazivanja, a takva obrazloženja u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ni u jednom segmentu ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić