Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3180/10 (A. M.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3180/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3180/10, rješavajući apelaciju Alekse Milojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alekse Milojevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 009570 10 Gž od 30. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 009570 08 P od 31. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksa Milojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 26. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 009570 10 Gž od 30. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 009570 08 P od 31. decembra 2009. godine
2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 009570 08 P od 31. decembra 2009. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da mu na ime pretrpljenih duševnih bolova, zbog povrede ugleda i časti i zbog pretrpljenog straha isplati iznos od 10.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. augusta 2000. godine do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženoj naknadi trokove parničnog postupka u iznosu od 800,00 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je taj sud na temelju izvedenih dokaza kao nesporno utvrdio da je Okružno javno tužilaštvo u Bijeljini (u daljnjem tekstu: tužilaštvo) 28. augusta 2000. godine podiglo optužnicu broj Kt.98/98 protiv apelanta, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 226. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) na način što je u svojstvu direktora Direkcije za privatizaciju i razvoj Republike Srpske, kao službeno lice, iskorištavanjem svog službenog položaja i ovlaštenja u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist 1. oktobra 1997. godine i 13. oktobra 1997. godine izvršio uplatu kupovine trosobnog stana u Bijeljini ukupne cijene od 515.565,00 tadašnjih dinara, koji iznos je platio iz namjenskih sredstava Direkcije koja služe za pokriće troškova privatizacije shodno članu 17. Zakona o privatizaciji preduzeća. Nakon obavljenog vještačenja Ekonomskog instituta AD Banja Luka Osnovni sud je 16. novembra 2006. godine donio rješenje o obustavljanju predmetnog krivičnog postupka i apelantu je rješenjem određena naknada na ime nužnih izdataka i nagrade za rad njegovog branitelja u ukupnom iznosu od 3.700,00 KM. Osnovni sud je prihvatio kao objektivan i stručno sačinjen nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke vezano osnov tužbenog zahtjeva apeanta, njegovo duševno stanje u vrijem trajanja krivičnog postupka i zaključio da isti nije relevantan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari ocijenivši da ne postoji pravni osnov za naknadu nematerijalne štete prema postavljenom tužbenom zahtjevu.. S tim u vezi smatra (član 200. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78 do 57/89 te „Službeni glasnik RS“, br. 17/93 i 3/96, u daljnjem tekstu: ZOO) da bi postojala šteta zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti, odnosno pretrpljenog straha, neophodno je da su vođenjem krivičnog postupka dovedene u pitanje ukupne moralne vrijednosti apelanta, koje uživa kao člana određene društvene sredine. Dalje, kako je jedno od osnovnih načela krivičnog postupka prezumcija nevinosti u toku vođenja krivičnog postupka dok se ne donese pravosnažna osuđujuća krivična presuda, a kako ista u predmetnom slučaju nije nikad donesena, to smatra da se apelant ne može koristiti ovlaštenjima iz člana 200. ZOO, jer šteta nije nastupila. Dakle ugled i čast apelanta su bili zaštićeni pretpostavkom nevinost s obzirom da je članom 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 50/03, u daljnjem tekstu: ZKP RS) propisano, da se svako smatra nevinim dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivica. Pri donošenju odluke o odobijanju tužbenog zahtjeva apelanta, Osnovni sud je naročito cijenio da su organi tužene sve do donošenja rješenja o obustavi krivičnog postupka u svemu postupali u sladu sa relevantnim odredbama zakona, na temelju čega je zaključio da u predmetnom slučaju nije ispunjen element odgovornosti tužene za eventualno nastalu štetu apelantu.
4. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 009570 10 Gž od 30. aprila 2010. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je ispitujući prvostepenu presudu, izjavljenu žalbu i ostale spise predmeta saglasno članu 221. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03 – 09) zaključio da je prvostepeni sud donio zakonitu presudu kada je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je mišljenja da je prvostepeni sud pravilno postupio što je ovaj pravni odnos raspravio primjenom čl. 172. i 200. ZOO. Prema tome, u situaciji kada je postojala osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i u vezi sa tim pokrenut istražni i krivični postupak podizanjem optužbe, po kojoj su organi tužene postupali u zakonom propisanom postupku a tužiteljstvo u postupku u kojem je istražni postupak obustavljen, Okružni sud smatra da se iz navedenog ne može se zaključiti da je organ tužene postupao nezakonito kada je protiv apelanta pokrenuo navedeni postupak (član 154. ZOO), odnosno da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe člana 172. u vezi sa odredbom člana 154. ZOO potrebne za obavezivanje tužene za naknadu štete apelantu. Apelant se kao tužitelj nije mogao koristiti ovlaštenjima iz člana 200. ZOO, jer šteta nije nastupila, odnosno jer su ugled i čast apelanta bili zaštićeni osnovnim načelima krivičnog postupka, prezumcijom nevinosti. Okružni sud takođe navodi da iz nalaza vještaka medicinske struke proizilazi da je apelant ličnost iznad prosječne intelektualne sposobnosti, emotivno stabilan, dobre kontrole nagona i impulsa pa njegove Žalbene navode, da je zbog vođenja ovog postupka pretrpio dušavne bolove zbog povrede ugleda i časti kao i da je pretrpio strah Okružni sud smatra neosnovanim, stoga je primjenom člana 224. stav 1. i 2. a u vezi sa članom 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz čl. II/3. e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine ili pravo iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kao i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa kršenjem navedenih prava apelant ističe je pobijanim presudama pogrešno primjenjeno materijalno pravo, jer smatra da je „neosnovano i nepravilno optužen, tim prije što je vođenjem takvog postupka od strane sudova dovedene u pitanje njegove ukupne moralne vrijednosti i ugled koju je prije uživao“. Dalje navodi da su šteti koja mu je prouzrokovana u najvećoj mjeri doprinijeli mediji koji su ga javnosti predstavili u negativnom kontekstu, u smislu da su javnost obavještavali o njegovoj krivici i kazni koja ga čeka.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na koja se apelant pozvao, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno neko od prava na koje se apelant pozvao (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja bilo kojeg od prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava garantovanih iz čl. II/3. e) i
m) Ustava Bosne i Hercegovine ili prava iz čl. 6 i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić