Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3272/10 (S. P.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član porodičnog domaćinstva
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3272/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 3272/10, rješavajući apelaciju Saše Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Popovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-
000 425 od 20. aprila 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Saša Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Gojko S. Matić, advokat iz Banja Luke, podnio je 30. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 425 od 20. aprila 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
2942/01 od 15. jula 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da je živio u ekonomskoj zajednici sa nositeljicom stanarskog prava Milicom Popović (u daljnjem tekstu: prednica apelanta) u istom stanu u Banja Luci preciziranom u presudi, od njenog useljenja u isti stan 1971. godine do njene smrti 1994. godine te da je nastavio da koristi isti stan u kojem stanu i sada stanuje sa porodicom tako da je izjednačen sa nositeljem stanarskog prava. Presudom je apelant obavezan da naknadi Gradu Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) troškove postupka u iznosu i roku preciziranom u presudi.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je sa prednicom apelanta koja je bila njegova baka, živio u ekonomskoj zajednici od njenog useljenja u predmetni stan jer je i on sa njom uselio u taj stan istog dana, da je iz predmetnog stana išao u školu, oženio se i nastavio sa svojom porodicom da živi u tom stanu te da ga je svo to vrijeme baka izdržavala zbog čega smatra da je bio član njenog porodičnog domaćinstva i da je time izjednačen sa nositeljem stanarskog prava. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno i da je u postupku na osnovu dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da je prednica apelanta 9. januara 1971. godine sa Stambenim preduzećem Banja Luka, a 11. marta 1977. godine i sa SIZ-om stanovanja Banja Luka, zaključila ugovore o korištenju predmetnog stana te da je time stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu. Utvrđeno je da je prednica apelanta umrla 1994. godine i da je do smrti živjela u predmetnom stanu. Nadalje, navedeno je da je utvrđeno da je apelant, koji je rođen 1964. godine, tek od 11. januara 1995. godine prijavljen na adresi predmetnog stana dok je do tog datuma bio prijavljen na adresi stana svojih roditelja koji se nalazi u neposrednoj blizini predmetnog stana. Osnovni sud je naveo i da nije prihvatio kao vjerodostojne iskaze tri svjedoka poimenično navedena u presudi da je apelant živio u istom stanu sa prednicom apelanta jer su u suprotnosti sa uvjerenjem o prijavi prebivališta apelanta kao ni priznanice o plaćanju vode za dva člana za precizirane mjesece iz 1977, 1980. i 1981. godine budući da se iz tih priznanica ne može utvrditi da je plaćanje vršeno za apelanta kao drugog člana. Zbog navedenog, Osnovni sud je zaključio da apelant nije živio u ekonomskoj zahtjednici sa prednicom apelanta.
4. Osnovni sud je utvrdio i da apelant nije stekao stanarsko pravo niti prema odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BIH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik RS“ broj 19/93-u daljnjem tekstu: Zakon) kojim je propisano da u slučaju da se neko lice nezakonito useli u stan svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice i zahtjev stambenom organu, za njegovo iseljenje te da će stambeni organ donijeti rješenje o ispražnjenju stana ako od nezakonitog useljenja nije prošlo više od tri godine a da protek roka od tri godine ne isključuje pravo davatelja stana na korištenje da kod nadležnog suda zahtijeva ispražnjenje stana u roku od daljnjih pet godina. Ovo stoga jer je, kako je obrazložio Osnovni sud, prednica apelanta bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu sve do smrti odnosno do 17. decembra 1994. godine a apelant je prebivalište u predmetnom stanu prijavio od 1. januara 1995. godine iz čega ne proizlazi da je u stanu boravio u roku iz navedenog člana Zakona. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
5. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je presudom broj 011-0-Gž-08-001 639 od 29. oktobra 2008. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je utvrdio da je apelant živio u ekonomskoj zajednici sa nositeljicom stanarskog prava, prednicom apelanta, u istom stanu u Banja Luci koji je preciziran u presudi, od njenog useljenja 1971. godine do njene smrti 1994. godine te je nastavio da koristi isti stan u kojem stanu i sada stanuje sa porodicom tako da je izjednačen sa nositeljem stanarskog prava. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu i roku preciziranom u presudi. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon održane rasprave pred tim sudom, utvrđeno da je žalba apelanta osnovana budući da iz izjave tri poimenično navedena svjedoka koji su bili komšije prednice apelanta, jasno proizlazi da je apelant živio sa prednicom apelanta od njenog useljenja u stan i da ga je prednica apelanta izdržavala te da su je redovno obilazila i dva njena sina. Okružni sud je naveo da se, s tim u vezi, na potvrdi o prijavi prebivališta apelanta ne može zasnovati sudska odluka te da bi apelant bio izjednačen sa nositeljima stanarskog prava potrebno je u smislu člana 6. stav 2. Zakona da je postojala ekonomska zajednica života sa nositeljem stanarskog prava u trajanju od 10 godina a što je u apelantovom predmetu slučaj. Okružni sud je istakao da, kako je drugačije cijenio iskaze saslušanih svjedoka nego prvostepeni sud, to je trebalo i donijeti odluku kao u dispozitivu.
6. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Rev-09-000 425 od 20. aprila 2010. godine reviziju usvojio i presudu Okružnog suda preinačio tako što je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav drugostepenog suda te navedeno da je revizija osnovana jer odluka drugostepenog suda nije pravilna. Vrhovni sud je obrazložio da je odredbama člana 6. stav 2. Zakona, koji je bio na snazi u vrijeme smrti prednice apelanta, propisano da, između ostalih, članove porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava čine i lica koja je nositelj stanarskog prava dužan da izdržava a koja s njim trajno žive i stanuju. U kontekstu navedenog propisa, Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da iz spisa konkretnog predmeta proizlazi da je apelant unuk prednice apelanta koja kao njegova baka nije imala zakonsku obavezu da ga izdržava budući da su roditelji apelanta bili živi i živjeli u neposrednoj blizini predmetnog stana te da iz tog razloga apelant ne spada u krug lica koja se u smislu navedene zakonske odredbe smatraju članovima porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava. Zbog navedenog Vrhovni sud je usvojio reviziju tuženog i preinačio drugostepenu presudu na način naveden u dispozitivu.
7. Apelant smatra da su mu presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da je dokazao da je živio sa prednicom apelanta u zajedničkom domaćinstvu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku zašto je trebalo preinačniti presudu Okružnog suda, odbiti apelantovu žalbu i potvrditi prvostepenu presudu pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji osim paušalnog navoda ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu ili prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić