Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3304/10 (N. G.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3304/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3304/10, rješavajući apelaciju Nasufa Grebovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nasufa Grebovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-09-000902 od 1. juna 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-Gž-07-000993 od 16. oktobra 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj 065-0-

P-06-000052 od 11. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nasuf Grebović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Salko Pilav, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-09-000902 od 1. juna 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-Gž-07-000993 od 16. oktobra 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 065-0-P-06-000052 od 11. januara 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj 065-0-P-06-000052 od 11. januara 2007. godine, donom po apelantovoj tužbi radi isplate otpremnine, djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana „Bitumenka“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati iznos duga od 1.603,08 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, bliže precizirano u izreci presude. Presudom je dalje apelant odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama bilo nesporno da je apelant bio kod tužene u radnom odnosu po osnovu zaključenog ugovora od 28. septembra 2001. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), na funkciji direktora sa četverogodišnjim mandatom, te da je razriješen dužnosti na sjednici nadzornog odbora 28. septembra 2005. godine. Nakon razrješenja, apelant nije raspoređen na drugo radno mjesto koje bi odgovaralo njegovim radnim sposobnostima, niti je bio pozvan od strane tužene, niti je dobio bilo kakvu ponudu za dalji radni odnos kod tužene. Dalje je navedeno da je apelant koristio godišnji odmor u periodu od 5. septembra do 8. oktobra 2005. godine, te je između apelanta i tužene 10. oktobra 2005. godine zaključen sporazum o raskidu ugovora o radu. Općinski sud je istaknuo da je apelantu zatim priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju počev od 11. oktobra 2005. godine. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da nisu bili ispunjeni uslovi za isplatu otpremnine apelantu prema člana 29. u vezi sa članom 34. stav 1. tačka b) predmetnog ugovora, iz razloga što ugovor o radu za apelanta nije prestao iz razloga penzionisanja, već zaključivanjem sporazuma između apelanta i tužene od 10. oktobra 2005. godine (u presudi očiglednom omaškom napisano 10. maj 2005. godine), dakle prije nego što je apelantu izdato rješenje o penzionisanju. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ocijenio da apelantu pripada pravo na isplatu otpremnine prema odredbama člana 21. Općeg kolektivnog ugovora, te je nakon izračuna visine otpremnine, tužena obavezana da apelantu isplati iznos naveden u izreci presude.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-07-000993 od 16. oktobra 2008. godine, odbijene su žalbe apelanta i tužene, te potvrđena prvostepena presuda.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i pri tome naveo razloge koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, navedeno je da je apelant sa tuženom zaključio predmetni ugovor kojim je imenovan za direktora na period od četiri godine, te su navedenim ugovorom na jasan način utvrđena prava i obaveze ugovornih strana. Članom 29. predmetnog ugovora propisano je da apelant u slučaju prestanka važenja ugovora u skladu sa članom 34. stav 1. tačka b) ima pravo na otpremninu u iznosu od 12 mjesečnih plaća iz člana 24. ovog ugovora, a članom 34. stav 1. tačka b) predviđeno je da ugovor prestaje danom penzionisanja. Dakle, prema odredbi navedenog člana, po mišljenju Kantonalnog suda, apelant bi imao pravo na isplatu otpremnine iz člana 29. predmetnog ugovora samo u slučaju da mu je ugovor prestao odlaskom u penziji. Međutim, u konkretnom slučaju, ocijenjeno je da apelantu nije prestao predmetni ugovor zbog odlaska u penziju, već mu je prestao istekom perioda na koji je zaključen, odnosno istekom četiri godine, pa samim tim i nije mu pripadalo pravo na isplatu otpremnine u skladu sa članom 29. predmetnog ugovora, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud.

6. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-09-000902 od 1. juna 2010. godine, odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno protumačili odredbe čl. 29. i 34. predmetnog ugovora, kada su zaključili da bi apelant mogao osnovano potraživati otpremninu u iznosu 12 mjesečnih plata samo pod uslovom da je navedeni ugovor prestao da važi zbog penzionisanja apelanta, koji uslov u konkretnom slučaju nije ostvaren. Naime, prema utvrđenom činjeničnom stanju, predmetni ugovor je prestao važiti razrješenjem apelanta sa funkcije direktora, odnosno istekom perioda na koji je zaključen (član 34. tač. a) i e) predmetnog ugovora), dok je ugovor o radu apelanta prestao na osnovu njegovog sporazuma sa tuženom (član 86. stav 1. tačka 2. Zakona o radu). S tim u vezi, Vrhovni sud je istaknuo da prema obrazloženju rješenja nadležne službe Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje od 9. decembra 2005. godine, proizilazi da je apelant zahtjev za pokretanje postupka radi ostvarivanja prava na prijevremenu starosnu penziju podnio tek 5. decembra 2005. godine, odnosno, gotovo dva mjeseca nakon što je sa tuženom zaključio sporazum o raskidu ugovora o radu. Vrhovni sud je smatrao neosnovanim apelantovo pozivanje na odredbe čl. 99. i 100. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer apelant tokom prvostepenog postupka nije u skladu sa odredbom člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, dokazao svoju revizijsku tvrdnju da je prava volja ugovornih strana bila „da sve pravne obaveze iz ugovora ostaju na tuženom sve do prestanka radnog odnosa direktora koji je sa tog radnog mjesta otišao u penziju“. S tim u vezi, istaknuto je da su odredbe čl. 30. i 31. predmetnog ugovora precizno i jasno regulisale prava apelanta u slučaju prestanka navedenog ugovora iz razloga propisanih članom 34. tač. a), c), d) i e), na koji način su stranke jasno izrazile svoju volju da apelant ima pravo na ugovorenu otpremninu isključivo za slučaj prestanka ugovora zbog njegovog penzionisanja.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je netačna tvrdnja Vrhovnog suda da ugovor o radu nije prestao da važi danom penzionisanja, već se vrijeme penzionisanja i vrijeme prestanka radnog odnosa (sporazumnim prestankom radnog odnosa) poklapaju. Ističe da se predmetni ugovor jedino mogao tumačiti po odredbama čl. 99. i 100. ZOO, jer se navedene opće odredbe odnose na sve ugovore, uključujući i predmetni. Apelant smatra da je dokazao svoju tvrdnju da je prava volja ugovornih strana bila da se posljedice penzionisanja imaju primijeniti kada se penzionisanje desi na kraju radnog vijeka direktora. Kako je po apelantovom mišljenju, on penzionisan istovremeno kada mu je sporazumom prestao radni odnos, jedino se mogla primijeniti odredba člana 34. stav 1. tačka b) predmetnog ugovora, jer je uzrok zaključenja sporazuma bilo penzionisanje apelanta, a ne obratno. Apelant traži naknadu troškova parničnog postupka i sastava apelacije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove parničnog postupka i sastava apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove parničnog postupka i sastava apelacije iz čega proizlazi da iste isključivo snose apelanti.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3304/10 (N. G.) | Sudska praksa | Aktio