Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3308/10 (N.M.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3308/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP- 3308/10, rješavajući apelaciju N.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.M. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-09-001 232 od 27. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Cazinu broj Mal-404/03 od 10. jula 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, a kog zastupa Jadranka Lojić, advokat iz cazina, podnio je 30. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-09-001 232 od 27. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-404/03 od 10. jula 2009. godine.

2. Općinski sud je presudom broj Mal-404/03 od 10. jula 2009. godine, a koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-09-001 232 od 27. maja 2010. godine, obavezao apelanta da JP „Elektroprivreda“ BiH Sarajevo, „Elektrodistribucija“ Bihać (u daljnjem tekstu: tužilac) nadoknadi štetu u iznosu od 1252,13 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te da mu nadoknadi označeni iznos troškova postupka.

3. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je apelant bez pribavljene saglasnosti tužioca neovlašteno izvršio direktan priključak električne energije na nepriajvljejno brojilo koje se nalazi u poslovnom prostoru koji je u vlasništvu apelanta, pa na taj način napajao električnom energijom poslovni prostor sa brojila registrovanog na svoje ime u kategoriji – potrošnja domaćinstva. Ovakav zaključak utemeljen je na zapisniku o neovlaštenoj potrošnji električne energije od 6. marta 2003. godine koji je apelant svojeručno potpisao, te iskaza saslušanog svjedoka M.M., radnika tuženog koji je obavio kontrolu navedenog dana i koji je potvrdio da je sa kućnog brojila, koje je registrovano na apelanta, izvršeno razdvajanje na brojilo koje se nalazi u poslovnom prostoru, te da za ovo brojilo nije postojao registrovan kupac. Apelant je u postupku tvrdio i u vezi s tim predočio, ugovor o zakupu poslovnog prostora iz 1989. godine, sačinjen sa označenim pravnim licem a koje je sve do 1992. godine vršilo faktički posjed na, da brojilo na kom je evidentirana neovlaštena potrošnja nije registrovano na njega i da ne zna na kom se vodi. Na temelju navedenog apelant je isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je ocijenjen neosnovanim. U vezi s tim je ukazano da je u postupku utvrđeno da je neovlašteno napajanje sa električnom energijom brojila koje nije bilo registrovano izvršeno sa brojila koje je evidentirano na ime apelanta, te da se ovo brojilo nalazi u poslovnom prostoru koji je bio predmet ugovora o zakupu.

4. Kantonalni sud je još istakao da su neosnovane apelantove žalbene tvrdnje da je u postupku isticao prigovor zastarjelosti potraživanja o kom nije odlučeno. U vezi s tim je ukazano da to ne proizlazi niti iz jedne isprave ili zapisnika koji se nalaze u predmetu. Nadalje, Kantonalni sud se saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da je apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan. S tim u vezi još je ukazano da je na temelju ugovora o zakupu iz 1989. godine pa do rata poslovni prostor koristilo treće lice, pa da je prestankom obavljanja djelatnosti od strane pravnog lica i izbijanjem ratnih dejstava, ovaj ugovor prestao po samom zakonu. Također, ukazano je i da, s obzirom da se radilo o sporu male vrijednosti, to, u skladu sa članom 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku, apelantovi žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, u postupku po žalbi nisu dozvoljeni u ovoj vrsti predmeta, te da ne utiču na zakonitost i pravilnost prvostepene presude.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Najzad, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava iz čl. 2., 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i slobodama, te člana 2. stav 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Povreda navedenih prava po apelantovim tvrdnjama svodi se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Apelant tvrdi da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je u predmetnom sporu pasivno legitimisan. U vezi s tim tvrdi da je tužilac prikrio dokaze iz kojih proizilazi da je sporni sat bio evidentiran na pravno lice s kojim je on zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora na neodređeno vrijeme 1989. godine, te ukazuje da ovo pravno lice i dalje postoji. Apelant tvrdi da su sudovi prihvatili tvrdnju svjedoka M.M. da sporni sat nije evidentiran iako je i sam tužilac u dopisu koji mu je uputio u aprilu 2003. godine potvrdio da se u njegovoj evidenciji sporni sat vodio na navedeno pravno lice. Nadalje, apelant ukazuje da je u toku rata poslovni prostor koristila civilna zaštita za distribuciju humanitarne pomoći, a da je nakon toga poslovni prostor prazan. Apelant navodi da u prizemlju kuće postoje dva sata – jedno za domaćisntvo koji je evidentiran na njegov ime i po kom je, isporučene račune za električnu energiju utrošenu u njegovom domaćinstvu uredno plaćao i nema dugova prema tužiocu, te drugi, sporni, sat a preko kog se očitavao utrošak električne energije u poslovnom prostoru. Po apelantovim tvrdnjama stanje na spornom satu ostalo je očitano još od pravnog lica koje je koristilo poslovni prostor po zaključenom ugovoru o zakupu do početka rata, a s tim u vezi ukazuje i da nije utvrđeno kada je ovaj dug nastao i da mu je tužilac isporučio dva različita računa za utrošenu električnu energiju. Nadalje, apelant zaključuje da zbog navedenog činjenjenično stanje nije pravilno utvrđeno, pa da je zbog toga pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Također, apelant je ponovio tvrdnje o zastarjelosti potraživanja tužioca. Najzad, apelant tvrdi i da sudovi na području Kantonalnog suda u Bihaću u istom činjeničnom pitanju zauzimaju potpuno suprotne stavove. U vezi s tim apelant je ukazao na presudu Općinskog suda u Bihaću broj 017-0- Mals-06-000127 od 17. maja 2007. godine koju je priložio uz apelaciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima, koji se u suštini svode na tvrdnju da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja u apelaciji ukazuje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da apelant ne navodi u tom smislu ne nudi niti jedna dokaz na temelju kog bi se moglo zaključiti da je u toku postupka pred prvostepenim sudom ukazivao na činjenice na koje u apelaciji ukazuje kao pogrešno utvrđene, da je s tim u vezi provodio dokaze, a da je prvostepeni sud propustio da ih cijeni odnosno a se o njima izjasni. Također, apelantovim navodima nije doveden u pitanje zaključak drugostepenog suda da je u prvostepenom postupku propustio da istakne prigovor zastare potraživanja, obzirom da sudovi na zastarjelost, u skladu sa zakonom, ne paze po službenoj dužnosti. Najzad, uvidom u presudu Općinskog suda u Bihaću koju je apelant predočio kao dokaz o različitom postupanju u sitom činjeničnom pitanju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se radi o osnovanoj tvrdnji. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje i da samo jedan presuda o istom činjeničnom i pravnom pitanju ne može biti dokaz različitog postupanja sudova koja dovodi u pitanje pravnu sigurnost. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Apelant navodi i da mu je povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

11. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim. Najzad, s obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantove navode o povredi člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Najzad, u vezi sa navodima apelanta o povredi prava iz člana 2., 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud podsjeća da je Deklaracija drukčijeg pravnog karaktera i nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi, Ustavni sud, odluka broj U 17/00, od 4. maja 2001. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 17/01; Ustavni sud, odluka broj U 149/03, od 28. novembra 2003. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 24/04). Imajući u vidu navedeno slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnom slučaju odnosno, da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (vidi, Odluka o dopustivosti broj AP-4163/09 od 15. maja 2012. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3308/10 (N.M.) | Sudska praksa | Aktio