Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3316/10 (O. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3316/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3316/10, rješavajući apelaciju Ostoje Kukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ostoje Kukića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-
000 825 od 18. maja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-08-000 117 od 12. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj Rs-65/05 od 15. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ostoja Kukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Ružica Topić i Nebojša Makarević, advokati iz Banjaluke, podnio je 2. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 825 od 18. maja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 117 od 12. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-65/05 od 15. januara 2008. godine.
2. Apelant je 18. marta 2005. godine podnio tužbu protiv tuženog «Mittal-rudnici Prijedor» d.o.o. Prijedor radi zaštite prava iz radnog odnosa. Predmetnom tužbom apelant je tražio da se poništi odluka tuženog o otkazu Ugovora o radu broj 81-233/03 od 29. oktobra 2004. godine i da ga tuženi vrati na rad, da mu tuženi naknadi štetu na ime neisplaćenih plata za period od 1. januara 1994. godine do 31. oktobra 2007. godine, regresa, ogrijeva i zimnice; da mu isplati razliku otpremnine i izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
3. Presudom Osnovnog suda broj Rs-65/05 od 15. januara 2008. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, pa je obavezan tuženi «Mittal-rudnici Prijedor» d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade plata za period od 16. avgusta 2004. do 28. februara 2005. godine isplati ukupan iznos od 301,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose, te da izvrši uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti kod Fonda PIO RS, kao i da isplati apelantu na ime razlike otpremnine iznos od 179,04 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do konačne isplate. U preostalom dijelu preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjev apelanta je odbijen kao neosnovan. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u dijelu u kojem je tražio da se poništi kao nezakonita Odluka tuženog o otkazu Ugovora o radu broj 81-36/03 od 29. oktobra 2004. godine i da se naloži tuženom da vrati apelanta na njegovo ranije radno mjesto ili radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u dijelu koji se odnosi na isplatu plata za period od 18. marta do 16. avgusta 2004. godine i od 28. februara 2005. do 31. oktobra 2007. godine, isplatu regresa, zimnice i ogrijeva. Odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu plata, regresa, zimnice i ogrjeva za period od 1. januara 1994. do 1. marta 2004. godine. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. Osnovni sud je nakon izvedenih dokaza utvrdio da je apelant prije zasnivanja radnog odnosa sa tuženim bio u radnom odnosu kod Rudnika željezne rude „Ljubija“ AD Prijedor (u daljnjem tekstu: RŽR Ljubija) od 1985. godine, da je RŽR Ljubija sa apelantom zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 1-275/02 od 28. februara 2002. godine po kome je apelant imao status neangažovanog radnika koji se nalazi na internoj berzi rada. Dalje je utvrđeno da je 30. aprila 2004. godine između RŽR Ljubija i LNM „Holding“ NV sa sjedištem u Pensraat 105, Curaco, Holandski Antili, zaključen je Ugovor o osnivanju tuženog. Predmetnim Ugovorom tuženi se, između ostalog, obavezao da će preuzeti sve zaposlenike RŽR Ljubija i za sve njih izmiriti pripadajuća prava i obaveze sa stanjem na dan 31. decembar 2003. godine, prema specifikaciji iz priloga broj 7. tog Ugovora i usvojiti poslovni plan u kojem će definisati ukupan broj zaposlenih, kao i Program socijalnog zbrinjavanja preostalog broja preuzetih radnika u skladu sa relevantnim zakonskim i podzakonskim propisima. Sporazumom o regulisanju međusobnih prava i obaveza zaključenim također dana 30. aprila 2004. godine između RŽR Ljubija i LNM „Holding“ NV sa sjedištem u Pensraat 105, Curaco, Holandski Antili (u daljnjem tekstu: Sporazum), a koji je sastavni dio Ugovora o osnivanju tuženog, tačnije članom 5. Sporazuma, predviđena je kao prioritetna aktivnost tuženog, namirenje dospjelih obaveza prema radnicima, i to do i ne preko iznosa sadržanih u prilogu broj 7.3. Ugovora u odnosu na period prije 31. decembra 2003. godine i do i ne preko iznosa od 11.050.682,00 KM u odnosu na period nakon 1. januara 2004. godine. Tuženi je sa apelantom zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 16. augusta 2004. godine, nakon čega je odlukom broj 81-36/03 od 29. oktobra 2004. godine apelantu otkazao ugovor o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, a rješenjem broj 81-36-a/05 od 3. februara 2005. godine apelantu je radni odnos sa tuženim prestao zaključno sa 28. februarom 2005. godine i isplaćena otpremnina u iznosu od 478,00 KM.
5. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta u dijelu koji se odnosi na poništenje odluke tuženog o otkazu Ugovora o radu i o zahtjevu za vraćanje na rad, tj. o zakonitosti navedenih akata pošao od tumačenja člana 113. Zakona o radu (Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/00, 40/00, 47/00, 38/03 i 63/03, u daljnjem tekstu: ZOR), kojom odredbom su propisani uslovi za otkaz ugovora o radu radniku od strane poslodavca i kojom je kao jedan od razloga, propisan otkaz ugovora o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, u slučaju da poslodavac radniku u takvoj situaciji ne može obezbijediti drugi odgovarajući posao, te odredbi čl. 124. i 125. navedenog zakona kojim je regulisan postupak provođenja zbrinjavanja viška radnika. S tim u vezi je ukazao, da organizacione, tehnološke i ekonomske promjene kod poslodavca mogu dovesti do smanjenja broja zaposlenih, a da smanjenje broja zaposlenih može nastupiti zbog ukidanja radnih mjesta i zbog smanjenja broja izvršilaca na određenom radnom mjestu, te da u oba ova slučaja može doći do prestanka radnog odnosa za određeni broj lica. Imajući u vidu navedene odredbe ZOR, a u vezi sa zahtjevom apelanta koji se zasniva na tvrdnji da je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita, jer je tuženi nakon što mu je otkazao ugovor o radu raspisao interni oglas na koji se i on prijavio izvršio prijem novih 59 radnika, od kojih, dva radnika njegove kvalifikacije (NK radnik). Osnovni sud je utvrdio da su tačni navodi apelanta da je tuženi 30. septembra 2004. godine raspisao interni oglas za popunu 68 radnih mjesta, da je u oglasu navedeno da prednost imaju radnici koji su proglašeni tehnološkim viškom, da je nadležna komisija izvršila odabir kandidata i da se među prijavljenim kandidatima nalazilo osam radnika - NK kvalifikacije koju ima i apelant, ali da njihove molbe komisija nije razmatrala jer isti nisu ispunjavali osnovni uslov u pogledu kvalifikacije. Prema tome Osnovni sud je odbio kao neosnovane navode apelanta da je tuženi po navedenom internom oglasu primio dva radnika njegove kvalifikacije, utvrdivši da niti za jedno radno mjesto prema Pravilniku o sistematizaciji poslova i radnih zadataka tuženog nije predviđen kao uslov stručna sprema, NK radnik, zbog čega je takođe odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tvrdio da je odluka tuženog kojom mu je otkazan ugovor o radu nezakonita. Slijedom navedenog Osnovni sud je zaključio da, kako odluka o otkazu ugovora nije nezakonita, to je odbio kao neosnovan i njegov tužbeni zahtjev za povrat u radni odnos. Takođe, slijedom navedenog Osnovni sud je odbio kao neosnovan i tužbeni zahtjev apelanta u dijelu koji se odnosi na naknadu izgubljene zarade za period od 28. februara 2005. godine do 31. oktobra 2007. godine, zaključivši da bi samo u slučaju da je taj sud odluku tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu poništio kao nezakonitu apelantu pripadalo pravo na naknada u vidu izgubljene zarade za navedeni period, prema člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
6. Osnovni sud je dalje primjenom člana 94. stav 2. ZOR utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev apelanta u dijelu koji se odnosi na naknadu plate za period od 16. augusta 2004. godine pa do otkaza ugovora o radu, odnosno prestanka radnog odnosa 28. februara 2005. godine, bez obzira što apelant u tom periodu nije bio radno angažovan, zaključivši da mu za navedeni period pripada pravo na naknadu plate u visini od 50% plate koju bi ostvario da je radio. Prilikom utvrđivanja navedenih potraživanja apelanta Osnovni sud je cijeneći nalaz vještaka finansijske struke, obavezao tuženog da apelantu isplati naknadu plate u iznosima i za periode pobliže označenim izrekom presude kao i doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na iste, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan. Osnovni sud takođe je utvrdio da je tuženi bio u obavezi da apelantu za period otkaznog roka (otkazni rok u trajanju od četiri mjeseca) na ime plate isplati iznos od 513,57 KM, pa kako je kao nesporno utvrđeno da mu je isplatio samo iznos od 234,06 KM, to je zaključio da je tuženi dužan apelantu isplatiti razliku na ime manje isplaćenih plata u iznosu od 270,41 KM. Osnovni sud je odbacio kao neblagovremen tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio isplatu plata, regresa za korištenje godišnjeg odmora, zimnice i ogrijeva za period od 1. januara 1994. godine do 1. marta 2004. godine primjenom člana 105. ZOR, i iz razloga što je apelant tužbu sudu podnio 18. marta 2005. godine, pri tome cijeneći da je apelant u pogledu prava na isplatu navedenih potraživanja imao saznanja svakog mjeseca kada mu ova naknada nije isplaćena. Takođe je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta koji se odnosi na isplatu plata za period od 18. marta 2004. godine do 16. augusta 2004. godine zaključivši da apelant u navedenom periodu nije ni bio radnik tuženog, pa tuženi i nije bio u obavezi da mu za taj period isplati platu i ostala primanja po osnovu rada, ukazujući da ni Ugovorom o osnivanju tuženog kao ni Sporazumom o regulisanju međusobnih prava i obaveza, tuženi nije preuzeo dug RŽR Lubija prema radnicima nakon 31. decembra 2003. godine. Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev apelanta u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike otpremnine koju mu je tuženi isplatio po osnovu rješenja o prestanku radnog tako što je obavezao tuženog da apelantu po tom osnovu isplati razliku u iznosu od 179,04 KM.
7. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-08-000 117 od 12. marta 2008. godine žalbu apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presuda preinačio u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za isplatu plata za period od augusta do novembra 2004. godine preko dosuđenog iznosa tako što je obavezan tuženi da za navedeni period isplati apelantu ukupan iznos od 163,86 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose. Istom presudom je ukinuta prvostepena presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi Odluka tuženog o otkazu ugovora o radu broj 81-36/03 od 29. oktobra 2004. godine, u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu plata za period od 28. februara 2005. do 31. oktobra 2007. godine, kao i odluka o troškovima postupka, pa je predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je uvidom u spise predmeta i cijeneći žalbene navode apelanta, te primjenom čl. 113. stav 1. tačka 2., čl. 124. i 125. ZOR zaključio, da obrazloženje pobijane presude ne zadovoljava zahtjev brižljive ocjene izvedenih dokaza iz razloga što prvostepeni sud ne daje nikakve razloge zbog čega smatra da nepostojanje kriterija na koje je apelant ukazivao ne utiče na zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu već nalazi da je odluka o otkazu Ugovora o radu apelanta zakonita, odnosno jer nakon donošenja iste tuženi nije primio u radni odnos druge radnike sa istom kvalifikacijom koju posjeduje apelant. Iz navedenih razloga Okružni sud je ukinuo presudu prvostepenog suda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi odluka tuženog o otkazu Ugovora o radu broj 81-36/03 od 29. oktobra 2004. godine i da ga vrati u radni odnos, kao i u dijelu u kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za isplatu plata za period od 28. februara 2005. do 31. oktobra 2007. godine, tako što je predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Osim toga je ukazao da smatra, da je prvostepena presuda u tom dijelu nejasna, da taj sud nije sa dovoljno pažnje cijenio navedene odredbe ZOR, shodno kojim tuženi kao poslodavac nije utvrdio kriterije i mjerila sa kojim radnicima će nastaviti proces rada, a što je u vezi sa zahtjevom apelanta za naknadu štete zbog izgubljene zarade koja je nastala kao posljedica nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu, jer je taj zahtjev akcesorne prirode u odnosu na glavni zahtjev apelanta za poništenje odluke o otkazu Ugovora o radu. Okružni sud je takođe preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelanta za isplatu razlike neisplaćenog dohotka za period od augusta do novembra 2004. godine zbog pogrešene primjene materijalnog prava, pa je na temelju nalaza vještaka finansijske stuke obavezao tuženog da po ovom osnovu apelantu isplati razliku na ime neisplaćenog dohotka u iznosima pobliže definisanim izrekom presude, dok je u preostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 825 od 18. maja 2010. godine reviziju apelanta izjavljenu protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 117 odbio kao neosnovanu.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da smatra pravilnim stav nižestepenih sudova kada su zaključili da je zahtjev apelanta koji se odnosi na isplatu neisplaćenih plata i ostalih novčanih potraživanja iz osnova radnog odnosa (regresa, zimnice i ogrijeva) za period od 1. januara 1994. godine pa dalje neblagovremen prema članu 105. stav 2. ZOO, ocijenivši da je apelant za povredu ovih prava imao saznanja kada mu ista potraživanja nisu isplaćena, jer ista dospijevaju mjesečno odnosno godišnje, odnosno jer je apelant tužbu sudu u ovoj pravnoj stvari podnio 18. marta 2005. godine. Vrhovni sud takođe smatra pravilnim stav nižestepenih sudova u odnosu na potraživanja apelanta za period od 18. marta do 16. augusta 2004. godine, u odnosu na koji zahtjev je njegova tužba odbijena kao neosnovana, zaključivši da je pravo na platu i regres, pravo radnika po osnovu rada i ostvarenih rezultata rada shodno čl. 59. stav 2. i čl. 83. stav 1. ZOR. Naime kako u nazačenom periodu apelant nije radio, već je imao status neangažovanog radnika koji se nalazio na internoj berzi rada, navedeno pravo mu po ocjeni Vrhovnog suda nije ni pripadalo. Osim toga Vrhovni sud je ukazao da kako iz spisa predmeta proizilazi da apelant u navedenom periodu nije bio radnik tuženog, to tuženi i nije bio u obavezi da mu za taj period isplati platu i ostala primanja po osnovu rada, odnosno jer Ugovorom o osnivanju tuženog od 30. aprila 2004. godine i Sporazumom o regulisanju međusobnih prava i obaveza tuženi nije preuzeo dug RŽR Lubija prema radnicima nastao nakon 31. decembra 2003. godine.
11. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Predmetnom apelacijom apelant osporava stav sudova kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu neisplaćenih plata i regresa za godišnji odmor za period od 18. marta do 16. augusta 2004. godine. Apelant, detaljno obrazlažu tok postupaka i iscrpno analiziraju osporene presude, posebno presudu Vrhovnog suda u tom dijelu, citirajući relevantne odredbe ZOO, ZOR, Općeg kolektivnog ugovora, Kolektivnog ugovora o radu u metalskoj industriji i rudarstvu Republike Srpske, Ugovora o osnivanju tuženog i Sporazuma o regulisanju međusobnih prava i obaveza, tvrdeći da su mu navedena prava povrijeđena sve sa ciljem nezakonitog bogaćenja tuženog na njegovu štetu. Apelant navodi „da su navedena potraživanja obuhvaćena Ugovorom o osnivanju tuženog a da se u suprotnom postavlja pitanje pravne valjanosti navedenog ugovora, jer tako sačinjen ugovor značio izbjegavanja plaćanja obaveza jednog od osnivača prema radnicima, u konkretnom slučaju RŽR Lubija, oko 11.000,00 KM“. Prema tome, predlaže da Ustavni sud ukine osporene presude u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu neisplaćenih plata i regresa za godišnji odmor za period od 18. marta do 16. augusta 2004. godine.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim odlukama dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Također, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da ovaj član ne pruža suštinsku garanciju nekog prava pojedinca, pa se na taj član ne može ni pozivati kao na neko zaštićeno pravo, zbog čega ove navode Ustavni sud neće posebno ni razmatrati, tim prije što se suštinski ti navodi odnose na već analizirane navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić