Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3341/10 (E. Đ.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3341/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. rujna 2013. godine, u predmetu broj AP-3341/10, rješavajući apelaciju Esada Đuguma na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Đuguma podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000422 od 22. svibnja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000733 od 18.
prosinca 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda Tomislavgrad broj 068-2-P-07-000 150 od 25. rujna 2008.
godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Esad Đugum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković, odvjetnik iz Tomislavgrada podnio je 31. srpnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000422 od 22. svibnja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0- Gž-08-000733 od 18. prosinca 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000 150 od 25. rujna 2008. godine.
2. Apelant je 28. lipnja 2004. godine podnio tužbu protiv tuženog „Kapis“ d.o.o. Tvornica kabela Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade plaća i uplate doprinosa. Osim toga, apelant je tražio i da se utvrdi da je diskriminiran od strane tuženog, da se naloži tuženom da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa uključujući i uplatu doprinosa za period od 1. kolovoza 1993. godine do 1. siječnja 2004. godine, te da mu naknadi plaće za navedeni period.
3. Presudom Općinskog suda broj 337/04 od 31. listopada 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev i obvezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000 029 od 19. veljače 2007. godine uvažena je apelantova žalba, prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
5. Presudom Općinskog suda broj 068-2-P-07-000 150 od 25. rujna 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000733 od 18. prosinca 2008. godine, naloženo je tuženom da apelantu isplati naknadu plaća za period od 1. prosinca 1999. godine do 5. svibnja 2000. godine u iznosu preciziranom u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama i da apelantu isplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje za navedeni period. Istom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove, te odbijen višak tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je diskriminiran, da se naloži tuženom da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa uključujući i uplatu doprinosa za period od 1. kolovoza 1993. godine do 1. siječnja 2004. godine, te da mu isplati naknade plaća na navedeni period.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog do 1993. godine. Komisija za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) donijela je rješenje kojim je utvrdila da apelant ispunjava uvjete iz članka 143. Zakona o radu za priznavanje statusa uposlenika na čekanju, te je naloženo tuženom da u roku od 15 dana riješi njegov radno pravni status. Kako apelant nije pozvan na posao u zakonom predviđenom roku, po sili zakona mu je prestao radni odnos 5. svibnja 2000. godine u skladu sa člankom 143. Zakona o radu. Općinski sud je naveo da je nesporno da su se apelant obraćao zahtjevom za rješavanje radno pravnog statusa tuženom, tako da ima pravo na naknadu plaće za period od 1. prosinca 1999. godine do 5. svibnja 2000. godine, kada mu je prestao radni odnos i kada su mu prestala sva prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na isplatu plaće. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je naveo da je odbio višak tužbenog zahtjeva.
7. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud donio je presudu broj 070-0-Rev-09-000422 od 26. svibnja 2010. godine kojom je reviziju djelomično usvojio i nižestupansjke presude preinačio u dijelu u kojem je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom za isplatu naknade plaće od 1. kolovoza 1993. godine do 1. prosinca 1999. godine i za uplatu doprinosa u istom periodu, tako da se apelantu za navedeni period dosuđuje naknada u iznosu preciziranom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, a tuženi se obvezuje da izvrši uplatu doprinosa kod Federalnog zavoda za Mirovinsko i invalidsko osiguranje. U ostalom dijelu Vrhovni sud odbio je apelantovu reviziju i odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je apelantu u smislu članka 143. stavak 4. Zakona o radu radni odnos po sili zakona prestao 5. svibnja 2000. godine, budući da u zakonom propisanom roku nije bio pozvan na rad kod tuženog. Apelant nije dokazao da ga tuženi, u roku od šest mjeseci po stupanju na snagu Zakona o radu, nije pozvao na rad zbog diskriminacije po bilo kojem osnovu, niti da je u roku od jedne godine kada je apelantu prestao radni odnos u smislu stavka 4. članka 143. Zakona o radu, uposlio drugu osobu (članak 143. stavak 8. Zakona o radu) iste kvalifikacije ili stupnja stručne spreme, tako da se ne može pozivati na odredbe članka 5. Zakona o radu i ustavne odredbe. Vrhovni sud je istakao da nisu pravilne odluke nižestupanjskih sudova u svezi sa periodom za isplatu naknade plaće, jer nisu dosudili apelantu naknade za sve vrijeme čekanja posla, odnosno za period od 1. kolovoza 1993. godine do 5. svibnja 2000. godine kada mu je radni odnos prestao po sili zakona. Međutim, apelant neutemeljeno ukazuje da mu pripada naknada plaće za vrijeme čekanja u visini prosječne plaće ostvarene u posljednja tri mjeseca sukladno odredbi članka 45. Pravilnika prednika tuženog iz 1987. godine. Naime, u situaciji kada poslodavac nije odredio naknadu za vrijeme čekanja, kao što je u predmetnom slučaju, postupano je po izmijenjenoj Odluci o načinu provođenja i izvršenja radne obveze na području općine Livno od 27. srpnja 1993. godine prema kojoj uposleniku za vrijeme čekanja posla pripada naknada u visini od 35% plaće koju bi ostvario da je radio.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant navodi da je dostavio dovoljno dokaza koji ukazuju da je diskriminiran od strane tuženog, ali da sudovi nisu imali u vidu te dokaze. Apelant navodi da se diskriminacija naročito očitovala u činjenici da je tuženi uposlenicima koji su pripadnici hrvatske nacionalnosti isplaćivao naknade za vrijeme čekanja posla u punom iznosu kao da su radili, dok njima nije nikako isplaćivao naknade. S tim u vezi, apelant smatra da su sudovi trebali naložiti tuženom da mu isplati puni iznos naknade plaća i doprinose, a ne u iznosu od 35%. Osim toga, apelant je istakao da mu je povrijeđeno pravo na efikasno suđenje jer je u predmetni postupak završen tek 2010. godine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, očito (prima facie) neutemeljeni.
13. Vezano za apelantove navode da je postupak pred sudovima trajao nerazumno dugo, Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio tužbu 28. lipnja 2004. godine, a da je postupak okončan je 31. srpnja 2010. godine. Dakle postupak je trajao pet godina i jedanaest mjeseci. U okviru tog perioda doneseno je pet sudskih odluka, tako da je duljina postupka bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Nadalje, apelant navodi i povredu prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Međutim, osim ponavljanja navoda koji su analizirani i obrazloženi u postupku pred redovitim sudovima, naročito Vrhovnim sudom, apelant nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi mogli pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić