Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3351/10 (K. Z.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3351/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP- 3351/10, rješavajući apelaciju Kasima Zukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kasima Zukića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 011742 10 Kz od 18. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 011742 10 K od 19. februara 2010.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kasim Zukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, podnio je 2. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 011742 10 Kz od 18. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 K 011742 10 K od 19. februara 2010. godine.

2. Općinski sud je presudom broj 41 0 K 011742 10 Kz od 18. maja 2010. godine a koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 41 0 K 011742 10 Kz od 18. maja 2010. godine, apelanta oglasio krvim da je radnjama bliže opisanim u izreci prvostepene presude počinio krivično djelo krađe iz člana 286. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) pa mu je izrekao novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude je, pored ostalog, ukazano da je Kantonalno tužilaštvo u Zenici (u daljnjem tekstu: tužilaštvo) optužnicom potvrđenom od ovog suda 22. decembra 2009. godine apelantu stavljalo na teret krivično djelo šumske krađe iz člana 316. stav 1. KZ FBiH, kao i da je na glavnom pretresu tužilac izmijenio činjenični i pravni opis optužnice, stavljajući apelantu na teret krivično djelo krađe iz člana 286. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH.

4. Nadalje, u obrazloženju prvostepene presude je navedeno da apelant u toku postupka predložio da se izvede dokaz uviđajem na licu mjesta da bi sud utvrdio da je u svojoj njivi posjekao jedno stablo smrče, ali da je sud ovaj prijedlog odbio, jer predmet optužnice nije bila sječa stabla u vlastitoj parceli nego u šumi u državnoj svojini, kao i da apelant nije predočio niti jedna dokaz da je vlasnik parcele, na kojoj je, kako je tvrdio, usjekao stablo.

5. Nadlaje, u obrazloženju prvostepene presude je ukazano da su saslušani svjedoci S.K. i A.M. saglasno svjedočili da su lično, neposrednim opažanjem na licu mjesta, kao službena lica zadužena za čuvanje šume, utvrdili da je usječena drvna masa u šumi u državnoj svojini, da su istu pronašli na brenti u vlasništvu apelanta, te kako su utvrdili da pronađena drvna masa potiče od usječenog stabla u državnoj šumi. Obzirom da nije bilo dokaza da je apelant i posjekao nađenu drvnu masu, to je tužilac izmijenio činjenični i pravni opis optužnice tako da je apelantu, umjesto za krivičnog djela šumske krađe stavljeno na teret krivično djelo krađe. Nadalje, ukazano je da apelant nije negirao da svjedoci kod njegove kuće nisu pronašli svježe trupce smrče, kao ni da im nije predočio bilo kakav materijalni dokaz o porijeklu drvne mase, odnosno da takav dokaz apelant nije ponudio ni sudu u toku glavnog pretresa izuzev gole tvrdnje da je pronađena drvna masa poticala od stabla koje je posjekao u vlastitoj parceli. Na temelju navedenog zaključeno je da je apelant označenu količinu drvne mase u navedenoj novčanom vrijednosti otuđio iz šume u državnoj svojini s namjerom da za sebe pribavi protivpravnu imovinsku korist male vrijednosti odnosno da je postupao sa direktnim umišljajem jer je bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje.

6. Kantonalni sud je još istakao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na temelju dokaza koje je proveo na glavnom pretresu i koje je cijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi, pa da je na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Neosnovanim je ocijenjen apelantov žalbeni navod da je usjekao stablo na vlastitoj parceli a ne u šumi u državnoj svojini, obzirom da, kao ni u prvostepenom postupku, ovu tvrdnju apelant ni u žalbi nije potkrijepio niti jednim dokazom.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je sječu stabla izvršio u vlastitoj šumi, da je to i rekao svjedocima S.K. i A.M., a čijim je, kako tvrdi lažnim izjavama, sud poklonio vjeru. S tim u vezi apelant navodi da je sud odbio da provede dokaz koji je predlagao tj. uviđaj na licu mjesta a kako bi utvrdio da je sječa stabla izvršena u privatnoj šumi. Nadalje, apelant tvrdi da ga je šumar zatekao kako na privatnoj parceli sječe stablo bez doznake, da ga je opomenuo, da je on priznao sječu u toj parceli, ali da je šumar kasnije zloupotrebom službenog položaja sačinio lažnu prijavu za sječu na sasvim drugoj parceli. Nadalje, apelant ukazuje na navodne kontradiktornosti u izjavama predstavnika šumarstva, jer je jedan tvrdio da je izvršio fotografisanje panja a drugi je to negirao, kao i da je u toku postupka optužnica izmijenjena kako bi bila prilagođena, kako tvrdi, lažnim iskazima svjedoka. Najzad, apelant ukazuje da se na „raspravi“ nije pojavio predstavnik šumarstva, a u žalbenom postupku kantonalni tužilac.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima, koji se u suštini svode na tvrdnju da su mu pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da apelant ni uz apelaciju, kao ni u postupku pred redovnim sudovima, nije priložio niti jedan dokaz u prilog tvrdnje da je sječa drvne mase, za koju je utvrđeno da je nađena kod njega, a što i ne osporava, izvršena na parceli u privatnom vlasništvu, o čemu dokaz nije predočio ni u postupku pred redovnim sudovima. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3351/10 (K. Z.) | Sudska praksa | Aktio