Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3402/10 (H. G.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Posjed
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3402/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP- 3402/10, rješavajući apelaciju Hasan Gorana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasan Gorana podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 001935 10 Gž od 20. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 001935 05 P od 31. augusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Goran (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Adis Ribić, advokat iz Travnika, podnio je 9. augusta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud sud) broj 51 0 P 001935 10 Gž od 20. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 001935 05 P od 31. augusta 2009. godine. Apelant je 14. maja 2012. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „hitno zabranio sječu šume koja je u toku do donošenja odluke o apelaciji“.

2. Ustavni sud je na sjednici Malog vijeća, održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 3402/10 donio Odluku o privremenoj mjeri kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 001935 05 P od 31. augusta 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 001935 10 Gž od 20. maja 2010. godine apelant kao tuženi je obavezan da tužiteljima; Emini Goran, Halidu Goran, Ismetu Goran, Hamdiji Goran, Nerminu Goran, Razi Šiljak, Izi Salkica i Nermini Goran (u daljnjem tekstu: tužitelji) prizna jače pravo posjeda na nekretninama pobliže označenim izrekom presude, sve upisane u posjedovnom listu 106 KO Gradina, kako je to prikazano na skici vještaka geometra od 14. maja 2009. godine, koja skica je sastavni dio ove presude, te da je slijedom toga dužan trpjeti da se navedene nekretnine upišu kao posjed tužitelja na jednako, tj. svakome po 1/8 dijela u katastarskom operatu Općine Travnik, uz istovremeno brisanje apelanta kao suposjednika tih nekretnina.

4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su tužitelji na osnovu Rješenja o nasljeđivanju tog suda broj O.210/07 proglašeni nasljednicima nekretnina pobliže označenih izrekom presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) iza umrlog Huseina Gorana (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužitelja). Na temlju izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da u konkretnom predmetu nije sporno da su pravni prednik tužitelja i apelant živjeli zajedno do 1961. godine, i da su za vrijeme trajanja zajednice života i rada zajedno sticali određene nekretnine. Međutim Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporno, po kojem pravnom osnovu se apelant upisao kao suposjednik spornih nekretnina. Na temelju nalaza vještaka Općinski sud je utvrdio da se apelant nalazi u posjedu spornih nekretnina, koje nekretnine je pravni prednik tužitelja kupovao od privatnih vlasnika na osnovu kupoprodajnih ugovora pobliže navedenih u obrazloženju ove presude nakon raskida zajednice života sa apelantom. Takođe Općinski sud je utvrdio da je u ranijem parničnom postupku pravni prednik tužitelja sa apelantom izvršio diobu zajednički stečenih nekretnina 1964. godine. Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da se na spornim nekretninama upisao kao suposjednik uz saglasnost pravnog prednika tužitelja, zbog čega je ovaj sud na temelju člana 86. a u vezi sa članom 48. Zakona o vlasničko pravnim odnosima odlučio kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza pravilno utvrdio sve relevantne činjenice na koje je pravilno primjenio materijalno pravo, koje kao takvo prihvata i ovaj sud, pa je postupajući prema odredbi člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude. Naime, uvidom u spise predmeta prvostepenog suda Kantonalni sud je utvrdio da su tužitelji u smislu odredbe člana 86. Zakona o vlasničko pravnim odnosima uspjeli dokazati svoje jače pravo posjeda na spornim nekretninama, na temelju čega je taj sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je naložio da se sporne nekretnine u katastarskom operatu Općine Travnik upišu kao isključivi posjed tužitelja, jednako, tj. svakome po 1/8 dijela, uz istovremeno brisanje apelanta kao suposjednika na istim.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju ističući da su „sporne nekretnine stečene zajedničkim radom pravnog prednika tužitelja i apelanta tokom trajanja njihove zajednice života“. Dalje ističe da je ospornim presudama pogrešno utvrđeno da su tužitelji dokazali jače pravo posjeda na spornim nekretninama, jer smatra da ovu činjenicu sudovi nisu dovoljno jasno obrazložili te predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak. Apelant takođe tvrdi da su osporene presude nezakonite, jer su sudovi na ovakav način omogućili tužiteljima pribavljanje imovinske koristi na spornim nekretninama, dok je njemu na taj način nanesena šteta.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi izvršili ocjenu dokaza, primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3402/10 (H. G.) | Sudska praksa | Aktio