Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3432/10 (JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, Šumsko gazdinstvo „Gorica“ Šipovo)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3432/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3432/10, rješavajući apelaciju JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, Šumsko gazdinstvo „Gorica“ Šipovo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, Šumsko gazdinstvo „Gorica“ Šipovo podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Mals 005673 10 Pž od 21. maja 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, Šumsko gazdinstvo „Gorica“ Šipovo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 11. augusta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 005673 10 Pž od 21. maja 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Mals 005673 04 Mals od 27. juna 2008. godine, obavezan je tuženi Duško Topić (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime duga isplati iznos od 398,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. decembra 2003. godine pa do isplate, i da apelantu na iznos od 500,00 KM isplati zakonsku zateznu kamatu počev od 1. decembra 2003. godine do 3. januara 2005. godine. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantu na ime troškova parničnog postupka naknadi iznos od 200,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je apelant 24. augusta 2004. godine podnio tužbu tom sudu protiv tuženog radi naplate duga. U tužbi je naveo da je sa tuženim bio u poslovnom odnosu u vezi sa isporukom drvnih sortimenata (oblovine), da je on prema tuženom ispunio obavezu, pa kako mu tuženi nije u cijelosti isplatio dug, što proizilazi iz kartice partnera broj 201-05-2033 za period od 1. januara 2006. godine do 5. marta 2008. godine, traži da se tuženi obaveže da mu na ime duga isplati iznos od 398,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a na iznos plaćenog duga od 500,00 KM zakonsku zateznu kamatu od dana padanja u docnju tuženog, do dana plaćanja.

4. Osnovni sud je temelju izvedenih dokaza, uvidom u račune iz 2003. godine utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu 2003. godine jer uvidom u račune apelanta iz 2003. godine utvrdio da su ispostavljeni na ime tuženog za isporučenu robu. U konkretnom slučaju taj sud uvidom u račun broj 50-000457/2003 od 9. septembra 2003. godine utvrdio je da isti glasi na ime tuženog, da se odnosi na isporuku drvnih sortimenata, da je utvrđen iznos duga, naznačen datum valute na dan 9. septembra 2003. godine, te da je potpisan od strane apelanta kao izdavaoca računa. Uvidom u otpremni iskaz broj 072143 od 9. septembra 2003. godine Osnovni sud je dalje utvrdio da se isti odnosi na otpremu drvnih sortimenata autom i prikolicom ukupne količine od 33,97 m3, da je otpremalac drvnih sortimenata Šumsko gazdinstvo Mosor a primalac „Final“ Čelinac, da su prevoznici lica čija su imena nečitko upisana, i da je robu preuzeo prevoznik čije ime i prezime je takođe nečitko napisano. Uvidom u karticu partnera broj 201-05-2033 utvrđeno je da se ista odnosi na period od 1. januara 2006. godine do 5. marta 2008. godine, da glasi na partnera 2033 MPD Final Čelinac i na ukupan saldo od 398,86 KM. Prema tome, Osnovni sud je na temelju tako izvedenih dokaza zaključio da je apelant dokazao osnovanost svog tužbenog zatjeva kao i njegovu visinu, pa je primjenom člana 262. i 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci presude. Takođe je ukazao na odredbu člana 277. ZOO kojom je propisano, da je dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze dužan pored glavnice isplatiti i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS-a“ broj 19/01 i 52/06, u daljnjem tekstu: Zakon o visini zatezne kamate), na temelju čega je primjenom navedenih odredbi ZOO a u vezi sa članom 324. stav 1. istog zakona, i odredbama Zakona o visini zatezne kamate, udovoljio i sporednom zahtjevu apelanta. Takođe primjenom navedenih odredbi zakona Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev apelanta i u dijelu koji se odnosi na potraživanja zakonske zatezne kamate na plaćeni iznos duga od 500,00 KM počev od 1. decembra 2003. godine do dana plaćanja 3. januara 2005. godine, dok je odluku o traškovima parničnog postupka donio na temelju člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03, 75/05, 63/07 i 40/09, u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Mals 005673 10 Pž od 21. maja 2010. godine, žalbu tuženog uvažio i presudu Osnovnog suda od 27. juna 2008. godine preinačio i tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbio kao neosnovan. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.450,80 KM.

6. Ispitujući prvostepenu presudu u dijelu u kome se pobija žalbom tuženog, Viši privredni sud je zaključio da se prvostepena presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer taj sud izvedene dokaze nije cijenio u smislu odredbe člana 8. ZPP-a a u vezi sa članom 335. istog zakona. Smatra da dokazi koje je prvostepeni sud cijenio ne predstavljaju vjerodostojan dokaz o postojanju potraživanja tuženog zbog čega je zaključio da se na temelju nepodobnih dokaza ne može konstituisati odgovornost tuženog za isplatu iznosa koji iz takvih dokaza proizilaze. Naime, smatra da tuženi osnovano žalbom ukazuje da pismene isprave na temelju kojih je apelant dokazivao svoje potraživanje od tuženog, koje isprave je kao pravno valjane prihvatio i prvostepeni sud i na temelju kojih je dokazao visinu potraživanja tuženog prema apelantu, prvenstveno nisu dostavljene u originalu, tako da se po ocjeni drugostepenog suda ovakve isprave u pogledu svoje dokazne snage nisu mogle izjednačiti sa javnim ispravama, tj. da se istinitost njihovog sadržaja nije mogla presumirati, već su morale biti izložene dokazivanju na drugi način. S tim u vezi je ukazao da ZPP sadrži izričitu odredbu o presumptivnoj dokaznoj snazi javnih isprava i da nema odredaba o presumptivnoj dokaznoj snazi privatnih, dispozitivnih ili dokumentarnih isprava, odnosno da je ocjena dokazne snage takvih isprava prepuštena sudu primjenom člana 8. ZPP-a. Dakle, kako se u konkretnom slučaju radi o dokazima-ispravama koje se prilažu uz tužbu ili se izvode kao dokazi, Viši privredni sud je ukazao da je odredbom člana 355. ZPP-a propisano na koji način se takve isprave prilažu, a koja odredba ZPP-a u konkretnom slučaju nije pravilno primjenjena. Dakle uvidom u izvedene dokaze prvostepenog suda (račune, kartice konta, izvještaj o prometu na računima) Viši privredni sud je utvrdio da isti ne prestavljaju vjerodostojan dokaz o postojanju potraživanja tuženog, zbog čega je zaključio da je prvostepeni sud zbog pogrešne ocjene dokaza u smislu člana 8., 123. i 126. ZPP-a pogrešno primjenio materijalno pravo, kada je primjenom člana 26., 148. i 262. u vezi sa članom 454. ZOO, obavezao tuženog na ispunjenje obaveze prema apelantu kako u pogledu iznosa potraživanja apelanta koji iznos je taj sud utvrdio na temelju kartice partnera za period od 1. januara 2006. godine do 5. marta 2008. godine tako i u pogledu kamate zbog docnje tuženog u ispunjenju obaveze. Stoga, drugostepeni sud je primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima parničnog postupka donio primjenom člana 386. stav 1. ZPP-a.

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda apelanta o povredi navedenih prava se svodi na tvrdnje o nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da nije bilo elemenata da drugostepeni sud preinači prvostepenu presudu i njegov tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, već da je jedino bilo ispravno da ukine prvostepenu presudu i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji je drugostepeni sud izvršio ocjenu dokaza i primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3432/10 (JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d… | Sudska praksa | Aktio