Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3508/10 („Euroherc osiguranje“ dd Sarajevo)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3508/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-3508/10, rješavajući apelaciju „Euroherc osiguranja“ dd Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Euroherc osiguranja” dd Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 002270 10 Gž od 10. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 002270 08 P od 29. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Euroherc osiguranje“ dd Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Odvjetnički ured Milas, Martinović & Partneri iz Ljubuškog, podnio je 16. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 002270 10 Gž od 10. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 002270 08 P od 29. januara 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 002270 08 P od 29. januara 2010. godine obavezan je apelant da na ime štete pričinjene na vozilu tužitelja, Mati Pavloviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 4.401,39 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 23. februara 2008. godine pa do isplate i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.380,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 29. januara 2010. godine kao dana presuđenja do isplate.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud u postupku na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrdio da se 22. februara 2008. godine dogodila saobraćajna nesreća u mjestu i na način preciziran u presudi, u kojoj je oštećeno vozilo tužitelja, a koju nesreću je skrivio vozač poimenično naveden u presudi, čije je vozilo bilo osigurano od autoodgovornosti kod apelanta, da je tužitelj dokazao da je osiguranik apelanta kriv za predmetnu saobraćajnu nesreću i za nastalu štetu pričinjenu na vozilu tužitelja. Visinu pričinjene štete na vozilu tužitelja Općinski sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke, koji je ocijenio objektivnim i sačinjenim u skladu sa prvilima struke u iznosu od 4.401,39 KM. Kako parnične stranke nisu osporavale navedeni iznos, Općinski sud je primjenom čl. 185., 189. i 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužitelju isti dosudio. Takođe, Općinski sud je tužitelju na dosuđeni iznos dosudio zakonske zatezne kamate počev od 23. januara 2008. godine, odnosno od dana nastanka štete primjenom čl. 186. i 277. ZOO dok je odluku o troškovima parničnog postupka donio primjenom čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Kantonalni sud je Presudom broj 63 0 P 002270 10 Gž od 10. juna 2010. godine žalbu apelanta izjavljenu protiv Presude Općinskog suda broj 63 0 P 002270 08 P odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant izjavio žalbu protiv prvostepene presude tražeći da se pobijena presuda preinači na način da se tužbenom zahtjevu tužitelja udovolji sa 70%, tako da mu se dosudi iznos na ime naknade štete u visini od 3.081,00 KM sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do konačne isplate, navodeći da je prvostepeni sud na temelju pogrešene ocjene dokaza zaključio da je osiguranik apelanta isključivo odgovoran za predmetnu nesreću a da je iz spisa predmeta evidentno da je i tužitelj doprinio visini i obimu štete za najmanje 30%, jer je upravljao vozilom dvostruko većom brzinom od propisane. Nakon provedenog dokaznog postupka Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo i za svoju odluku dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Pri tome smatra da je prvostepeni sud provedene dokaze pravilo cijenio na način kako je to regulisano odredbama člana 8. ZPP-a i da pri tome nije počinio povrede postupka na koje apelant žalbom ukazuje, kao ni one na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanta u pogledu suodgovornosti tužitelja, zaključivši da iz spisa predmeta proizilazi da apelant tokom trajanja postupka nije dokazao da bi brzina vozila tužitelja bila u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom predmetne nesreće i visinom pričinjene štete. Kantonalni sud je takođe ukazao da je odredbom člana 186. ZOO propisano da obaveza naknade štete dospijeva od trenutka nastanka štete na temelju čega je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na dosuđeni iznos naknade štete dosudio zatezne kamate od dana kada je šteta nastala. S tim u vezi je dalje ukazao da je članom 277. ZOO propisano, da dospijećem štete dužnik pada u docnju pa je od tog trenutka dužan platiti i kamatu.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je tačan stav sudova da brzina vozila tužitelja nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom predmetne saobraćajne nesreće, međutim isto tako smatra da je tužitelj doprinio obimu nastale štete, što ga čini suodgovornim za štetnu posljedicu. Apelant dalje navodi da su osporene presude donesene na temelju tvrdnji tužitelja, stoga smatra da prema odredbama ZPP-a ni tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje, odnosno osnov tužbenog zahtjeva. Tvrdi da je pravno stajalište sudova učinjeno na njegovu štetu, „jer bi pravilnim utvrđenjem činjenica sve na bazi dokaza, naknada štete zasigurno bila niža.“ Dalje navodi da su sudovi zateznu kamatu utvrdili protivno odredbama Zakona o zateznim kamatama pozivajući se pogrešno na odredbu čl. 186. ZOO a u vezi sa čl. 277. istoga zakona, jer kako ističe „oštećeni ne može izvlačiti korist na račun odgovorne osobe“. Smatra da su sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava kamatu na dosuđeni iznos dosudili od dana nastanka štete tako da se naknada štete dvostruko valorizirala.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3508/10 („Euroherc osiguranje“ dd Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio