Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3509/10 (N. M.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3509/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine u predmetu broj AP-3509/10, rješavajući apelaciju Nihada Malićbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nihada Malićbegovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Kž-
08-000053 od 14. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-K-07-000 942 od 27. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nihad Malićbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić advokat iz Sarajeva, podnio je, 16. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Kž-08-000053 od 14. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-K-07-000 942 od 27. novembra 2007. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „zabranio izvršenje presude Kantonalnog i Općinskog suda“ do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je na sjednici Malog vijeća održanoj 13. oktobra 2010. godine donio Odluku o privremenoj mjeri kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda broj 065-0-K-07-000 942 od 27. novembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Kž-08-000053 od 14. januara 2010. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela prijevare iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu KZ FBiH), zbog čega mu je primjenom člana 47. i 48. KZ FBiH a u vezi sa članom 42., 50. stav 1. i 51. stav 1. tačka 6. KZ FBiH Općinski sud izrekao novčanu kazna u iznosu od 1.000,00 KM. Istom presudom je utvrđeno da je apelant dužan izrečenu novčanu kaznu platiti u roku od dva mjeseca, uz napomenu da ukoliko istu djelimično ili u cijelosti ne plati u predviđenom roku, ista će se zamijeniti kaznom zatvora, na način što će se za svakih započetih a neplaćenih 50,00 KM odrediti jedan dan zatvora, s tim da zatvor u tom slučaju ne može biti duži od jedne godine. Sud je takođe na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u dajnjem tekstu: ZKP FBiH) obavezao apelanta da oštećenom Hypo-Alpe-Adria-Leasing d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: oštećeni) na ime naknade štete isplati iznos od 2.000,00 KM.
4. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je taj sud postupajući po optužnici Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: tužilaštvo) broj KTP-290/06 od 9. maja 2007. godine koju je potvrdio 14. maja 2007. godine te nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio, da je apelant 15. juna 2006. godine u Sarajevu u svojstvu uposlenika oštećenog, doveo u zabludu klijenta oštećenog Edmunda Žubija, navodeći ga da vjeruje da je sa oštećenim zaključio ugovor o kupoprodaji vozila marke Mini Cooper (u daljnjem tekstu: sporno vozilo) tako da je od istog, na ime kapare uzeo 2.000,00 KM. Na insistiranje Edmunda Žubija apelant mu je, sljedećeg dana faxom poslao potvrdu o davanju kapare, a primljeni novac nije razdužio nego je isti zadržao za sebe oštetivši tako oštećenog za navedeni iznos, zbog čega je oglašen krivim da je navedenim radnjama počinio krivično djelo prijevare iz člana 294. stav 1. KZ FBiH, i osuđen na novčanu kaznu pobliže definisanu izrekom ove presude. Sud je apelanta takođe obavezao da oštećenom isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade štete. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivičnopravne sankcije Općinski sud je cijenio okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, vrstu djela, stepen krivične odgovornosti apelanta, činjenicu da do sada nije osuđivan, da na strani apelanta nema posebnih otežavajućih okolnosti, pa je stekao ubjeđenje da je djelo učinjeno pod takvim olakšavajućim okolnostima da je dovoljno u konkretnom slučaju izreći novčanu kaznu, smatrajući da će se na apelanta ovom vrstom i visinom krivične sankcije utjecati da više ne vrši krivična djela, čime bi se postigla svrha iz člana 42. KZ FBiH.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant protiv prvostepene presude izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o krivičnoj sankciji. Okružni sud je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer je protivno odredbi člana 289. stav 2. i 3. ZKP FBiH dozvolio tužilaštvu da izvede dokaze i u spise predmeta tog suda kao dokaz uloži neovjerenu fotokopiju isprave označene kao dopis oštećenog, zaključivši da je tužilaštvo sudu u toku postupka predalo dokaz optužbe koji su u fotokopiji ali koji su potvrđeni pečatom oštećenog te da je u popratnom aktu oštećenog broj 10007/07 od 20. marta 2007. godine navedeno da dostavlja dokaze protiv apelanta i da su ti dokazi ovjereni njegovim pečatom-pečatom oštećenog. S tim u vezi je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je navedene dokaze prihvatio kao zakonite primjenom člana 289. stav 3. ZKP FBiH kojom je propisano, da se izuzetno od stava 2. ovog člana kao dokaz može koristiti i fotokopija koja je potvrđena kao neizmjenjena u odnosu na original. Kantonalni sud je takođe odbio kao neosnovanu žalbu apelanta da je izreka pobijane presude nerazumljiva, da je proturječna razlozima odnosno izvedenim dokazima. Naime, suprotno navodima apelanta, Kantonalni sud je zaključio da iz činjeničnog opisa krivičnog djela kako u izreci tako i u obrazloženju pobijane presude, u pogledu svih odlučnih činjenica u odnosu na način izvršenja predmetnog krivičnog djela, u odnosu na objektivni i subjektivni odnos apelanta prema krivičnom djelu koje mu je stavljeno na teret i u odnosu na proizašle posljedice izvršenjem predmetnog krivičnog djela proizilazi da je prvostepeni sud u pobijanoj presudu dao određene i jasne razloge koji definiraju apelanta kao počinitelja navedenog krivičnog djela. Za razliku od navoda apelanta ovaj sud je takođe našao da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi iscrpno, potpuno i pravilno cijenio iskaze saslušanih svjedoka, kao i ostale izvedene dokaze, posebno materijalne dokaze iz spisa predmeta koje je taj sud cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi sa drugim dokazima, pa je na takvoj ocjeni dokaza zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo, pa je zbog svega navedenog zaključio da u pobijanoj presudi nisu izostali razlozi o odlučnim čijenicama te da izreka presude nije u suprotnosti sa razlozima iste. U pogledu navoda apelanta koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanja, odnosno da se presuda prvostepenog suda temelji isključivo na iskazu svedoka Edmunda Žubija i iskazu uposlenice oštećenog Emine Adembegović Kantonalni sud je zaključio da iskaz Edmunda Žubiija po ocjeni tog suda ničim nije doveden u sumnju, da je navedeni svjedok u cijelosti opisao cijeli događaj, koji iskaz ovog svjedoka je sud doveo u vezu sa iskazom uposlenice oštećenog Emine Adembegović, koja je kod oštećenog raspoređena na poslovima voditelja pravnog odjela, koja je u svom iskazu istakla da apelant radi na poslovima diplomiranog pravnika, na naplati potraživanja, na zastupanju oštećenog, te na izradi nacrta ugovora pa i ugovora o kupoprodaji, ali da apelant nije imao pravo uzimati kaparu, niti joj je poznat jedan takav slučaj budući da se sve uplate i isplate vrše preko računa tako da uposlenici nemaju kontakt sa novcem jer oštećeni čak ne posjeduje niti blagajnu gdje se može primati novac, baš iz razloga što se sva plaćanja obavljaju isključivo na šalteru nekih od banaka ili pošte. Takođe u svom iskazu potvrdila navode svjedoka Edmunda Žubija, istakavši da joj je isti došao i rekao da je dao kaparu za sporno vozilo apelantu i da je tražio da mu se kapara vrati, da joj je pokazao potvrdu o prijemu kapare koju mu je apelant dao 16. juna 2006. godine na kojoj je bio pečat oštećenog, te da je na potvrdi prepoznala potpis apelanta. Prema tome, Kantonalni smatra da je prvostepeni sud na pouzdan način utvrdio da je apelant na način opisan kao u izreci presude počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim. Takođe, ispitujući prvostepenu presudu u odluci o kazni ovaj sud nalazi da je i ovaj žalbeni prigovor apelanta neosnovan, jer je prvostepeni sud cijenio sve olakšavajuće okolnosti koje su se stekle na strani apelanta zaključivši da izrečena kazna nije prestrogo odmjerena.
6. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, smatrajući da je došlo do bitnih povreda odredaba krivičnog postupka. Ovo iz razloga što je kako navodi sud postupio protivno odredbi člana 289. stav 2. i 3. ZKP FBiH kada je dozvolio tužilaštvu da u spise predmeta kao dokaz uloži neovjerenu fotokopiju isprave označene kao dopis oštećenog. Dalje navodi da sud nije izveo niti jedan dokaz kojim bi dokazao da se na potvrdi o davanju kapare od 16. juna 2006. godine nalazi njegov potpis. Apelant tvrdi da je pobijana presude nerazumljiva, jer postoji proturiječnost izreke i obrazloženja presude, da navedena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i jasnu naznaku radnji iz čijeg opisa bi se dalo zaključiti da su te radnje bile podobne da se kod svjedoka Edmunda Žubija stvori zabluda da je sa oštećenim zaključio ugovor o kupoprodaji spornog vozila.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi izvršili ocjenu dokaza, primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić