Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3514/10 (M. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3514/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3514/10, rješavajući apelaciju Muhameda Kapetanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Kapetanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003061 09 U od 1. juna 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 14. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 003061 09 U od 1. juna 2010. godine.
2. Iz stanja spisa proizlazi da je Ministarstvo za pitanje boraca Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za pitanje boraca) postupajući po službenoj dužnosti u obnovljenom postupku donijelo Rješenje broj RL-12-03-43-969/09 od 7. maja 2009. godine (koju apelant nije dostavio uz apelaciju) kojim je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida iz razloga što apelant više ne ispunjava uslove propisane Zakonom o pravima boraca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakona o pravima boraca), zaključno sa 1. junom 2009. godine, uz istovremeno ukidanje rješenja Uprave za pitanja boraca Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Uprava) od 25. januara 2007. godine.
3. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj radi poništenja rješenja Ministarstva za pitanje boraca Kantonalni sud je nakon nejavnog rješavanja donio Presudu broj 07 0 U 003061 09 U od 1. juna 2010. godine kojom je tužba odbijena. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je neosnovano pozivanje apelanta na povrede odredaba Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) koje se odnose na obnovu postupka, s obzirom na odredbu člana 53. Zakona o pravima boraca kojom je propisano da se u postupku za ostvarivanja prava prema navedenom zakonu, primjenjuju odredbe ZUP-a, ako Zakonom o pravima boraca nije drugačije određeno. Kantonalni sud je pojasnio da je odredbom člana 52. stav 2. Zakona o pravima boraca (odnosno odredbom člana 12. Zakona o izmjenama i dopunama navedenog zakona) određeno da će nalaz i mišljenje posebne ljekarske komisije poslužiti kao razlog za obnovu postupka, što znači da je obnova takvog postupka moguća ne samo u slučaju povrede određenih pravila postupka, već i u slučaju drugačijeg nalaza i mišljenja posebne ljekarske komisije kao u konkretnom predmetu.
4. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja ljekarske komisije od 13. aprila 2009. godine proizlazi da je ljekarska komisija apelanta neposredno pregledala, što apelant u tužbi i ne osporava, da je navedeni nalaz ovjeren i potpisan pečatima trojice ljekara specijalista, iz čega proizlazi da je takav nalaz donesen u skladu sa Pravilnikom o radu ljekarske komisije u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima boraca (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Dakle, kako je u obrazloženju istaknuto, apelanta je pregledala komisija koja predstavlja najviši stučni organ za vještačenje u toj oblasti, koja je sačinila nalaz, koji je potpun, jasan i obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti za donošenje rješenja, u skladu sa navedenim Pravilnikom.
5. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanta o povredi odredaba čl. 8. i 141. stav
3. ZUP-a, s obzirom na činjenicu da je apelant tokom postupka bio upoznat sa sadržajem nalaza i mišljenja ljekarske komisije i da je aktivno učestvovao u postupku, podnošenjem medicinske dokumentacije prilikom neposrednog pregled od strane ljekarske komisije, pa stoga nije došlo do kršenja pravila upravnog postupka zbog toga što apelant nije saslušan u toku postupka, budući da je osporeno rješenje doneseno na osnovu nalaza ljekarske komisije. Uostalom, kako je istakao Kantonalni sud, i da je postojala ta povreda ona je otklonjena omogućavanjem apelantu da prisustvuje nejavnom rješavanju u predmetnom postupku (kako je to apelant u tužbi tražio). S obzirom na sve navedeno Kantonalni sud je primjenom odredaba člana 33. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, a u vezi sa odredbom člana 36. stav 2. istog zakona, odlučio kao u izreci presude.
6. Apelant smatra da je osporenom presudom (apelant isključivo osporava presudu Kantonalnog suda) povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegoivne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da se rješenje ne može donijeti prije nego se stranci omogući da se izjasni. Navodi da mu nalaz ljekarske komisije nikada nije dostavljen pa samim tim nije ni mogao ni ispitati zakonitost spornog nalaza. Nadalje, apelant ukazuje da je utuženo rješenje doneseno primjenom nedozvoljene retroaktivne primjene zakona, budući da se Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravim boraca nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju jer je primjenom navedenog zakona ukinuto rješenja koje je doneseno prije spornih izmjena zakona. Apelant je informisao Ustavni sud da je protiv osporene presudu Vrhovnom sudu podnio zahtjev za njeno vanredno preispitivanje.
7. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni sud Federacije BiH, odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje osporene presude Kantonalnog suda, donio Presudu broj 07 0 U 003061 10 Uvp od 29. februara 2012. godine kojom je zahtjev odbijen (o čemu apelant nije informisao Ustavni sud).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta koji kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu dovodi u kontekst pogrešno primjene materijalnog i procesnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Podržavajući svoju praksu zauzetu u predmetima koji su sa aspekta primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima boraca i Pravilnika pokretali gotovo identično činjenični i pravno pitanje sa aspekta obnove postupka na osnovu novog nalaz i mišljenje posebne ljekarske komisije a shodno člana 52. stav 2. Zakona o pravima boraca (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 1407/10 od 12. juna 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom slučaju Kantonalni sud dovoljno jasno i precizno obrazložio svoju odluku, a Ustavni sud dato obrazloženje u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim, niti u jednom segmentu. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju istaknutih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić