Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3601/10 (H. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3601/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-3601/10, rješavajući apelaciju Hate Kantarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hate Kantarević podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001828 09 Rsž od 7. jula 2010. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 023-0-P-08-000 225 od 6. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hata Kantarević (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Velike Kladuše, koju zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada, podnijela je 23. augusta 1010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Rs 001828 09 Rsž od 7. jula 2010. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 023-0-P-08-000 225 od 6. februara 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 023-0-P-08-000 225 od 6. februara 2009. godine koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 Rs 001828 09 Rsž od 7. jula 2010. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonita odluka o prestanku Ugovora o radu broj 89/08 od 1. februara 2008. godine koji je zaključila sa tuženom Osnovnom školom „25 Novembar“ Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tužena) zbog isteka vremena na koji je zaključen, da se tužena obaveže da je vrati na posao po navedenom Ugovoru, da joj isplati plaću u iznosu od 743,00 KM mjesečno počev od 1. februara 2008. godine do 1. novembra 2008. godine u ukupnom iznosu od 5.944,00 KM, te da joj naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica sa tuženom zaključila Ugovor o radu na određeno vrijeme radi obavljanja poslova nastavnika razredne nastave počev od 1. septembra 2007. godine do povratka radnice Julije Omanović sa porodiljskog bolovanja i da joj je radni odnos po ugovoru prestao 31. januara 2008. godine ali da je među parničnim strankama sporno, da li je apelantici radni odnos prestao u skladu sa Zakonom o radu i članom 9. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Ferderaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Nakon provedenog dokaznog postupka i primjenom člana 86. stav 1. tačka 6. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) kojim je propisano da „ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koji je sklopljen“, koje odredbe zakona su sadržane u članu 9. stav 2. Kolektivnog ugovora, Općinski sud je zaključio da je apelantici radni odnos sa tuženom prestao zakonito, istekom roka na koji je primljena na rad, zaključno sa 31. januarom 2008. godine, odnosno sa povratkom na rad nastavnice Julije Omanović sa porodiljskog bolovanja. Naime, taj sud je na temelju iskaza same apelantice utvrdio da je apelantici bilo poznato da je tužena konkurs za prijem nastavnika na određeno vrijeme od 13. januara 2008. godine, na koji se apelantica prijavila, bilo jasno da joj radni odnos sa tuženom prestaje istekom roka na koji je primljena tj. povratkom nastavnice Julije Omanović sa porodiljskog odsustva. Općinski sud je dalje odbio kao neosnovane navode apelantice da je nastavnica Julija Omanović u drugom polugodištu odlukom direktora tužene raspoređena na rad u Centralnoj školi umjesto u područnoj, zaključivši da raspoređivanjem na ovakav način Julije Omanović na druge poslove apelantica nije stekla pravo da ostane da i dalje radi kod tužene, jer prema odredbama Zakona o osnovnoj školi, direktor škole ima pravo na osnovu ovlaštenja propisanih navedenim zakonom da vrši preraspoređivanje nastavnog osoblja u okviru Centralne i područnih škola, kojoj i tužena pripada. Općinski sud je takođe ocijenio neosnovanim navode apelantice, da joj je radni odnos nezakonito prestao, jer joj je tužena odluku o otkazu ugovora o radu uručila 17. marta 2008. godine, zaključivši da kod ugovora o radu na određeno vrijeme datum uručivanja odluke o otkazu ugovora o radu ne može biti od uticaja na zakonitost prestanka radnog odnosa po usnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, koji je apelantici prestao po sili zakona, odnosno sa povratkom radnice sa porodiljskog odsustva, i jer odluka o prestanku radnog odnosa u tom slučaju ima deklaratoran karakter, jer se donosi isključivo radi odjave zaposlenika kod penzijskog i invalidskog osiguranja. Dalje, iako tužena nije osporila navode apelantice da joj je plaća mjesečno po ugovoru o radu iznosila 743,00 KM, koji iznos bi joj i dalje pripadao da joj navedeni nije prestao, Općinski sud nije cijenio niti odlučivao o zahtjevu apelantice u dijelu koji se odnosio na isplatu neisplaćenih plaća, smatrajući da je odluka o tom dijelu njenog tužbenog zahtjeva ovisila o zakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je uvidom u spise predmeta prvostepenog suda zaključio da je taj sud u konkretnoj pravnoj stvari pravilno utvrdio činjenično stanje, da je dao argumentirane razloge o svakoj odlučnoj činjenici i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane navode apelantice da tužena u ugovoru nije navela tačan datum kada joj radni odnos prestaje, ocijenivši da je u ugovoru jasno navedeno da joj radni odnos prestaje povratkom nastavnice Julije Omanović sa trudničkog bolovanja, dalje navodeći da je o istim navodima odlučivao i prvostepeni sud, za što je taj sud dao valjane i argumentirane razloge koje kao pravilne prihvata i Kantonalni sud. Na kraju Kantonalni sud je zaljučio, da je apelantica ugovor o radu na određeno vrijeme zaključila sa tuženom u skladu sa odredbama ZOR i odredbama Kolektivnog ugovora, koji prestaje, istekom vremena na koji je zaključen, izvršenjem posla ili prestankom okolnosti povodom kojih je zaključen, iz čega slijedi da za prestanak ovakvog ugovora o radu nisu potrebni drugi razlozi osim navedenih, na temelju čega je primjenom člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešnoj ocjeni dokaza kao i jednakosti stranaka pred sudom. Ističe da je tačno da je ugovorom o radu koji je zaključila sa tuženom navedeno da joj radni odnos prestaje povratkom radnice sa porodiljskog bolovanja, međutim smatra da je navedeni ugovor nezakonit jer u istom nije naveden tačan datum kada joj radni odnos prestaje i da joj je odluka o prestanku radnog odnosa uručena tek 17. marta 2008. godine. Takođe apelantica smatra da joj je radni odnos nezakonito prestao jer se nastavnica Julija Omanović nakon povratka sa porodiljskog odsustva kako navodi, nije vratila na radno mjesto na kojem je ona radila po ugovoru o radu na određeno vrijeme. Dalje ističe da u postupku pred sudovima čije presude osporava nije imala isti tretman kao i tužena strana, čijim dokazima je kako navodi sud poklonio vjeru, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi izvršili ocjenu dokaza, primijenili materijalno i na jednakost strana pred sudom, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić