Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3673/10 (Dž.H.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalid
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Invalidnina
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3673/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3673/10, rješavajući apelaciju Dž.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dž.H. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 09 0 U 004038 09 U od 16. augusta 2010. godine, u odnosu na pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dž.H. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 09 0 U 004038 09 U od 16. augusta 2010. godine, u odnosu na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Dž.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 26. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 09 0 U 004038 09 U od 16. augusta 2010. godine. Apelant je 10. marta 2011. godine urgirao postupanje u njegovom predmetu, a 15. jula 2013. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio dodatnu dokumentaciju.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba), broj 1089613019 od 14. aprila 2009. godine, odbijen je apelantov zahtjev za priznavanja prava na invalidsku penziju po propisima Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.
3. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod), broj 01/1-1089613019 od 21. maja 2009. godine, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj 09 0 U 004038 09 U od 16. augusta 2010. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalnog zavoda.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, prema podacima spisa predmetne upravne stvari, apelant 30. januara 2009. godine prvostepenom organu podnio „zahtjev za nastavak penzionisanja“, u kojem je naveo da mu je rješenjem od 14. januara 2005. godine priznato pravo na invalidsku penziju, te da je tada ispunjavao uslove za priznavanje prava na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Dalje je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant u periodu od 14. novembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine bio pripadnik Armije RBiH, te da je otpušten iz vojne službe 5. aprila 1994. godine zbog nesposobnosti za vojnu službu. Nadalje, utvrđeno je da je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida III grupe, sa 90% vojnog invaliditeta, po osnovu rane zadobijene kao pripadnik Armije RBiH, te da je apelant počev od 9. decembra 2004. godine ostvario pravo na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je članom 50. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, članu 156. Zakona o PIO dodat stav 3, kojim je propisano da danom stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO prestaje primjena Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika HR-HB. Navedeni Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO-u je stupio na snagu 27. januara 2009. godine, a primjenjivao se od 1. januara 2009. godine.
6. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe i činjenicu da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika podnio 30. januara 2009. godine, Kantonalni sud je ocijenio da su upravni organi svojim aktima pravilno odbili apelantov zahtjev, te je prihvatio i sve razloge navedenih akata. Nadalje, Kantonalni sud je istaknuo da ni prema odredbama člana 13. tačka 1. i čl. 23. i 24. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i člana 3. stav 1. Zakona o službi u Armiji Republike Bosne i Hercegovine, apelant nije ispunjavao uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. S tim u vezi, navedeno je da apelant, u smislu navedenih zakonskih odredbi, nije imao status aktivnog vojnog lica u vrijeme kada mu je zbog nesposobnosti za vojnu službu prestala služba u Armiji RBiH. Stoga po mišljenju Kantonalnog suda, apelantu nije pripadalo pravo na invalidsku penziju ni po odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, koji se ranije primjenjivao a čija primjena je prestala, kako je prethodno navedeno.
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također smatra da je izvršena teška povreda Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer je diskriminisan u odnosu na njegove kolege ratne vojne invalide i ostale vojne osiguranike. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U pogledu činjeničnog stanja, apelant je opširno naveo svoje primjedbe u pogledu onoga što je u postupku utvrđeno, odnosno, propušteno da se utvrdi. Nadalje, u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, apelant smatra da je izvršena povreda Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, naročito, čl. 3. i 9. stav 2., te da je diskriminisan u odnosu na svoje kolege vojnike. U prilog svojih tvrdnji o diskriminaciji, apelant se pozvao na predmete drugih ratnih vojnih invalida, bez dostavljanja relevantne dokumentacije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (…)
Dopustivost prima facie
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je odbio apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po propisima Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Naime, u navedenoj odluci data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da je apelant podnio zahtjev nakon prestanka primjene spornog Zakona, odnosno, da mu nije pripadalo pravo na invalidsku penziju ni po odredbama istog, primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, zbog čega je odbijen apelantov zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, a u odnosu na svoje kolege vojnike. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim. Dopustivost ratione materiae
13. Apelant je naveo da mu je osporenom odlukom povrijeđen i Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan ispitivati eventualno kršenje odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, već isključivo prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Stoga, Ustavni sud smatra da je konkretna apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić