Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3688/10 („Konzum“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3688/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3688/10, rješavajući apelaciju „Konzum“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Konzum“ d.o.o.
Sarajevo podnesene protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Pr 000579 10 Pzp od 25. maja 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje Tomislavgrad broj 068-2-Pr-09- 000415 od 28. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Konzum“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Sarajevu, koga zastupa zakonski zastupnik, Dragan Baškarad, direktor, podnio je 25. avgusta 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj10 0 Pr 000579 10 Pzp od 25. maja 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-Pr-09-000415 od 28. januara 2010. godine. Apelant je podnescima u više navrata dopunjavao apelaciju.
2. Rješenjem Općinskog suda u Livnu broj 068-2-Pr-09-000415 od 28. januara 2010. godine apelant je oglašen odgovornim što je inspekcijskim nadzorom izvršenim u podružnici apelanta u Tomislavgradu utvrđeno da se u odjelu maloprodaje mesa ne vode ažurno trgovačka knjiga i druge evidencije za trgovinu na malo, čime je počinjen prekršaj iz člana 25. stav 2. Zakona o trgovini Hercegovačko bosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o trgovini HBK), pa je temeljem odredbe člana 60. stav 1. tačka 2. istog zakona apelant kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM, sve precizinije u izreci rješenja. U obrazloženju je navedeno da je apelant zbog navedenog prekršaja podnio zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu Uprave za inspekcijske poslove Livno (u daljnjem tekstu: Uprava) od 7. decembra 2009. godine. Nadalje je navedeno da je usmena rasprava održana u prisustvu Sadmira Hedžića, predstavnika apelanta i Dubravka Kovačevića, kao predstavnika mjerodavnog tijela apelanta. Iz obrazloženja dalje proizlazi da je u dokaznom postupku na prijedlog predstavnika apelanta izvršen uvid u zapisnik Uprave, na čije navode predstavnik apelanta nije imao prigovora, izuzev primjedbe da zapisnik nije poslan u sjedište apelanta, kako bi se izvršio uvid i dala saglasnost za njegovo potpisivanje. Prvostepeni sud je imajući u vidu sadržaj zapisnika i odbranu apelanta nesporno utvrdio da su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja prekršaja iz člana 25. stav 2. Zakona o trgovini HBK, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.
3. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Kantonalni sud je donio Rješenje broj 10 0 Pr 000579 10 Pzp od 25. maja 2010. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je iz predmetnog spisa vidljivo da su tržišni inspektori Uprave izvršili kontrolu u podružnici apelanta u Tomislavgradu i da je tom prilikom u prisustvu poslovođe podružnice apelanta utvrđeno da u odjelu maloprodaje mesa ne vode ažurno trgovačku knjigu i druge evidencije za trgovinu na malo, o čemu je sačinjen zapisnik sa uputom da odgovorna osoba apelanta u roku od tri dana može izjaviti primjedbe na navedeni zapisnik, na koji poslovođa podružnice apelanta nije imao primjedbi. U obrazloženju je također navedeno da iz spisa predmeta nije vidljivo da je apelant imao primjedbe na činjenične navode iz zapisnika o inspekcijskom pregledu. Upravo iz tog razloga Kantonalni sud nije mogao prihvatiti prigovore apelanta da prilikom vršenja inspekcijskog pregleda nije bio prisutan zakonski zastupnik pravne osobe, budući da je prilikom inspekcijskog nadzora bio prisutan poslovođa podružnice apelanta u Tomislavgradu, dakle osoba odgovorna za rad u toj podružnici, cijeneći da su ovi navodi usmjereni prije svega na izbjegavanje prekršajne odgovornosti. Drugostepeni sud u tom kontekstu pozvao na odredbu člana 25. stav 2. Zakona o trgovini HBK kojom je jasno propisano da je za obavljanje trgovine na malo u svakoj prodavnici i izdvojenom prodajnom mjestu, trgovac dužan voditi posebnu evidenciju tj. trgovačku knjigu na malo, koja sadrži podatke o nabavi, prodaji robe, promjenama cijena, te dokumentima na osnovu kojih se evidencija vodi, čega se očito apelant kritične prilike nije pridržavao.
4. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u toku postupka ukazivao na nezakonito postupanje inspekcijskog organa prilikom kontrole predmetnog objekta, pa sud nije mogao temeljiti svoju odluku na tako nezakonitom i nepravilno provedenom inspekcijskom postupku, pa je shodno odredbi člana 54. Zakona o prekršajima FBiH postupak trebao biti obustavljen. Apelacijom se ukazuje da drugostepeni sud nije cijenio sve žalbene navode istaknute u žalbi. Nadalje, apelant ističe da prilikom obavljanja inspekcijske kontrole nije bio prisutan zakonski zastupnika pravnog lica, čime je inspekcijski organ povrijedio odredbu člana 52. stav 3. Zakona o upravnom postupku FBiH. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenicu da sudovi uopšte ne obrazlažu u čemu se ogleda prekršaj apelanta po odredbi iz člana 25. stav 2. Zakona o trgovini HBK. Apelant još ističe da sud u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da odjel mesnice predstavlja prodajno mjesto, iako iz svih provedenih dokaza uopće ne proizlazi da se na istom vrši prodaja, kao ni da je izdvojen iz sastava prodavnice.
5. U dopunama apelacije apelant je dostavio rješenja općinskih sudova iz Federacije BiH kojima su obustavljeni pojedini prekršajni postupci protiv apelanta zbog počinjenih sličnih prekršaja, kao dokaz, kako apelant tvrdi, da je apelacija osnovana.
6. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je, između ostalog, naveo da se inspekcijskim nadzorom osigurava zakonitost i zaštita javnog i privatnog interesa, u skladu sa zakonom, pa navedeni sud smatra da inspekcija nije dužna najaviti kada će i u koje vrijeme izvršiti inspekcijski nadzor i da nije obavezno da inspekcijskom nadzoru prisustvuje zakonski zastupnik pravne osobe odnosno generalni direktor društva. Navedeno je da se sud tokom postupka nije upuštao u razmatranje da li je inspekcijski organ prilikom vršenja inspekcijskog nadzora učinio neki propust u primjeni Zakon o inspekcijama, već je cijenio dokaze koji su predloženi u predmetnom postupku. Shodno navedenom, a imajući u vidu da je u inspekcijskom zapisniku konstatovano utvrđeno činjenično stanje i da je apelant upoznat sa sadžajem inspekcijskog nadzora, budući da je inspekcijskom nadzoru prisustvovao poslovođa, kao osoba koja je odgovorna za rad podružnice apelanta, da u ostavljenom roku nije istaknut niti jedan prigovor na navedenog zapisnika, kao i činjenicu da je predstavnik apelanta na usmenoj raspravi izjavio da ne prigovora sadržaju zapisnika, sud je takav zapisnik prihvatio i cijenio kao valjan dokaz, te je na njemu zasnovao svoju odluku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud prije svega ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tačke 21. i 22).
9. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud primjećuje da se suštinski prigovori apelanta odnose na, kako apelant tvrdi, propuste u inspekcijskom postupku, odnosno činjenici da inspekcijskom nadzoru nije prisustvovalo odgovorno lice apelanta, već samo poslovođa njegove podružnice. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da je Zakonom o privrednim društvima (odredba člana 11. navedenog zakona) predviđeno da društvo može imati podružnice izvan sjedišta društva koje, prema navedenom zakonu, mogu sticati prava i preuzimati obaveze u ime i za račun društva. S obzirom na navedeno i činjenicu da je inspekcijskom pregledu prisustovao poslovođa prodavnice, kao odgovorno lice te poslovnice, te okolnost da apelant širom Bosne i Hercegovine ima veliki broj poslovnica i da je s obzirom na navedeno neosnovano očekivati da svakom inspekcijskom nadzoru prisustvuje zakonski zastupnik apelanta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova koje je u tom pravcu dato, zbog čega se pokazuje neosnovanim navodi apelanta o kršenju odredbe člana 52. stav 3. Zakona o upravnom postupku FBiH. Uz to Ustavni sud zapaža da apelant tokom postupka nije prigovarao sadržaju zapisnika, odnosno njegovom činjeničnom utvrđenju, pa se s obzirom na to čine prima facie neosnovanim i navodi apelanta usmjereni u pravcu. pogrešnog činjeničnog utvrđenja u konkretnom postupku. Isto tako Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim navode apelanta da sudovi nisu obrazložili u čemu se sastoji prekršaj iz člana 25. stav 2. Zakona o trgovinama HBK, jer iz obrazloženja osporenih rješanja proizlazi sasvim suprotno. Stoga, uzimajući u obzir sve navedeno, uključujući i odgovor Općinskog suda na apelaciju, te stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Ukazivanje apelanta na različitu praksu sudova koji su u okolnostima konkretnih predmeta donosili različite odluke odnosno obustavljali prekršajne postupke protiv apelanta iz razloga što u predmetnim postupcima nije bilo dovoljno relevantnih dokaza na temelju kojih bi se na nesumnjiv način dokazala odgovnost apelanta, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj, samo po sebi ne vodi zaključku da je apelantu prekršeno pravo na pravično suđenje..Uz to Ustavni sud naglašava da za Ustavni sud nije relevantan način odlučenja u drugim predmetima od strane redovnih sudova, budući da Ustavni sud ispituje da li su povrijeđena ustavna prava u odnosu na svaki pojedinačni predmet.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić