Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3820/10 (M. B.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3820/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3820/10, rješavajući apelaciju Milene Božić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milene Božić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-10-
000 181 od 9. juna 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Gž-08-000 020 od 30. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-600/05 od 5. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Božić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banjaluke, podnijela je 4. septembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-10-000 181 od 9. juna 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 020 od 30. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-600/05 od 5. oktobra 2007. godine. Apelantica je istovremeno podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio otuđenje, opterećenje ili raspolaganje stanom u Banja Luci. Apelantica je 6. septembra 2010. godine dostavila ispravku apelaciju.
2. Ustavni sud je donio odluku AP 3820/10 od 19. jula 2012. godine, (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantičin zahtjev za izdavanja privremene mjere.
3. Presudom Osnovnog suda, broj P-600/05 od 5. oktobra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud utvrdi da je ništav ugovor o korištenju stana zaključen između trećetuženog Zavoda za izgradnju a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: Zavod) i Dušana Ćuluma (u daljnjem tekstu: drugotuženi) od 30. juna 1997. godine, odluka prvotuženog Javnog fonda penzijsko-invalidskog osiguranja Republike Srpske, Filijala Banjaluka, kao davaoca stana (u daljnjem tekstu: Fond PIO) od 6. juna 1997. godine, odluka Fonda PIO od 25. oktobra 1995. godine o dodjeli drugotuženom stana pobliže opisanog u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te odluka Fonda PIO od 1. septembra 1995. godine kojom je utvrđen prestanak stanarskog prava i otkazan ugovor o korištenju predmetnog stana apelantici. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su pravno valjani ugovor o korištenju stana od 2. septembra 1992. godine zaključen između Zavoda i apelantice i odluka Fonda PIO od 31. augusta 1992. godine kojom je apelantici dodijeljen na korištenje predmetni stan te da se naloži drugotuženom da iseli iz predmetnog stana i preda ga apelantici u posjed, kao i da svi tuženi solidarno isplate apelantici mjesečni iznos od 300,00KM za određeni period, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj plate troškove parničnog postupka. Apelantica je obavezana da drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka sa, dok je oslobođena troškova parničnog postupka koji su se odnosili na sudske takse.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je Fond PIO 31. augusta 1992. godine donio odluku kojom je apelantici dodijelio na korištenje predmetni stan, za koji je apelantica 2. septembra 1992. godine zaključila ugovor o korištenju sa Zavodom. Takođe je utvrđeno da je Fond PIO 1. septembra 1995. godine donio odluku kojom je apelantici utvrđen prestanak stanarskog prava na predmetnom stanu i otkazan ugovor o korištenju istog, te joj istom odlukom dodijeljen na trajno korištenje veći stan, za koji je ona zaključila ugovor o korištenje sa Zavodom. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je odlukom Fonda PIO od 6. juna 1997. godine drugotuženom dodijeljen predmetni stan na korištenje, kao i da je zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana sa Zavodom. Apelantica i drugotuženi su uselili u dodijeljene stanove i koristili ih sa članovima porodičnog domaćinstva. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je prijeratni nosilac stanarskog prava na većem stanu (koji je koristila apelantica) tražio povrat stana i da mu je isti vraćen u upravnom postupku, a apelantica iseljena iz stana. Apelantica je podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, ali je nadležni organ uprave odbio njen zahtjev sa obrazloženjem da ista nije bila nosilac stanarskog prava na stanu na dan 1. april 1991. godine, jer je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Marija Marica Galić koja je umrla 22. maja 1992. godine u Dubrovniku. U navedenom upravnom postupku, apelantica je podnijela tužbu Vrhovnom sudu, koji je rješenjem broj U-1533/03 od 8. marta 2006. godine postupak obustavio.
5. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 2. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te zaključio da je odluka o dodjeli predmetnog stana apelantici iz 1992. godine (kao i ugovor o korištenju) prestala da važi po sili zakona, kao i zbog činjenice da je apelantici odlukom Fonda PIO od 1. septembra 1995. godine dodijeljen na korištenje drugi stan. Također, Osnovni sud je zaključio da je shodno navedenim zakonskim odredbama i drugotuženom prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu i isti je imao status privremenog korisnika, te je imao pravo na nadovjeru ugovora o korištenju pred nadležnim organom. Kako samo lice koje je privremeni korisnik stana ima pravo na nadovjeru ugovora o korištenju, to je prema mišljenju Osnovnog suda, bio neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi ništavost odluka o dodjeli i ugovora o korištenju predmetnog stana koje su se odnosile na drugotuženog i odluke o dodjeli većeg stana apelantici, pogotovu jer je odluka o dodjeli stana po sili zakona već prestala da važi. Osnovni sud je posebno istaknuo da je apelantica svojom voljom ostala bez posjeda predmetnog stana i preselila u veći stan, i pri tom stekla stanarsko pravo na većem a izgubila na predmetnom stanu, jer shodno odredbama Zakona o stambenim odnosima, nije mogla biti nosilac stanarskog prava na dva stana. Kako apelantica nije bila vlasnica predmetnog stana niti nosilac stanarskog prava na istom, po mišljenju Osnovnog suda, nije bila aktivno legitimisana da traži predaju u posjed predmetnog stana, zbog čega je i u tom dijelu odbio apelantičin tužbeni zahtjev. U vezi sa tužbenim zahtjevom apelantice kojim je tražila naknadu štete zbog plaćanja mjesečne zakupnine drugog smještaja, Osnovni sud je naveo apelantica nije uopće dokazala da je plaćala zakupninu (trpila štetu), a čak i da jeste, tuženi nisu bili odgovorni za štetu jer su Fond PIO i Zavod donijeli odluke u skladu sa važećim zakonskim propisima, a drugotuženi je na osnovu valjane odluke koristio predmetni stan. Osnovni sud je odbio zahtjev apelantice da se izvrši uvid u spis Vrhovnog suda u upravnom sporu (po njenom zahtjevu za povrat predmetnog stana), jer je isto predloženo na ročištu za glavnu raspravu, a nije dokazala da bez svoje krivice nije mogla taj dokaz predložiti na pripremnom ročištu. Osnovni sud je istaknuo da je prilikom odlučivanja imao u vidu sve iznijete dokaze, prigovore i navode stranaka, ali ih nije posebno obrazlagao, jer nisu bili od uticaja za drugačije odlučenje. Osnovni sud je odluku o troškovima donio u skladu sa članom 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je obavezao apelanticu da drugotuženom nadoknadi iste.
6. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-Gž-08-000 020 od 30. maja 2008. godine, odbijena je apelantičina žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda bila zakonita i pravilna, te donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava. S tim u vezi Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantičino stanarsko pravo na predmetnom stanu prestalo po sili zakona, shodno odredbama Zakona o prestanku primjene. Nadalje, kako je apelantica svojom odlukom prihvatila i uselila u veći stan, i po mišljenju Okružnog suda, apelantici je definitivno prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu. Okružni sud nije prihvatio apelantičin navod da je postupala „savjesno“, s obzirom da se ni u radnjama tuženih nisu stekle nezakonite radnje. Nadalje, Okružni sud nije prihvatio apelantičine navode da je donošenjem prvostepene presude stvorena pravna nesigurnost jer je prvostepeni sud prihvatio kao pravosnažno rješenje kojim je odbijen njen zahtjev za povrat spornog stana, drugostepeno rješenje kojim je odbijena žalba protiv prethodno navedenog rješenja, te rješenje Vrhovnog suda, broj U-1533/03 od 8. marta 2006. godine. S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da je sadržaj navedenih rješenja bio suglasan stavovima prvostepene presude i bilo je potpuno nepotrebno opterećivanje dokaznog postupka čitanjem spisa Vrhovnog suda broj U-1533/03, koji dokazni prijedlog je prvostepeni sud ispravno odbio. Okružni sud je potvrdio pravilnost odluke prvostepenog suda u dijelu u kojem je apelantica tražila naknadu za štetu koju trpi plaćanjem zakupnine, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka.
7. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-10-000 181 od 9. juna 2010. godine, odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena odluka bila pravilna i zakonita. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su ocijenili da je predmetni stan imao status napuštenog stana i primijenili odredbe Zakona o prestanku primjene, opširno obrazlažući svoj stav. Vrhovni sud je istaknuo da ni primjena odredbi Zakona o stambenim odnosima (na šta je ukazivala apelantica) ne bi dovela do povoljnijeg rješavanja stvari za nju, jer je apelantica predmetni stan ostavila zbog prelaska u veći stan. Kako apelantica nije bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, niti je imala status privremenog korisnika, niti je vlasnik predmetnog stana, po mišljenju Vrhovnog suda, nije bila aktivno legitimisana da u ovoj parnici traži utvrđenje ništavosti akta o dodjeli predmetnog stana drugotuženom i ugovora o korištenju koji je zaključio, kao ni predaju predmetnog stana u posjed. Vrhovni sud je potvrdio kao pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantica nije dokazala da je protivpravnim radnjama tuženih trpila štetu. Također, Vrhovni sud je potvrdio pravilnost odluke o odbijanju apelantičinog prijedlog da se izvrši uvid u upravni spis, jer odluke organa uprave i Vrhovnog suda po sadržaju i suštini nisu bile u suprotnosti s odlukama u predmetnom postupku, kao i zbog toga što ovaj dokaz nije predložen na pripremnom ročištu, niti su postojali uslovi da se dozvoli prijedlog za izvođenje spornog dokaza na glavnoj raspravi. Kako je apelantica u cijelosti izgubila parnicu, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbu člana 386. stav 1. ZPP.
8. Apelantica navodi da su joj osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. U stava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica u veoma opširnoj apelaciju ističe da se sudovi pogriješili kada su predmetni stan smatrali napuštenim, kao i da je drugotuženi privremeni korisnik. Apelantica smatra da se na predmetni slučaj nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene, već odredbe Zakona o stambenim odnosima i Odluka Visokog predstavnika za BiH od 27. aprila 2000. godine. Tvrdi da su odluke o dodjeli predmetnog stana drugotuženom ništave po samom zakonu, te da su sudovi po službenoj dužnosti trebali voditi računa o tome. Nadalje, apelantica navodi da odluke upravnih organa kao i odluka Vrhovnog suda u upravnom sporu nisu bile pravosnažne, te da je sud prihvatanjem istih kao pravosnažnih, povrijedio njeno pravo na pristup sudu i pravično suđenje, te izazvao kontradiktornost obrazloženja. Iznosi niz primjedbi i na dokazni postupak i utvrđeno činjenično stanje, te tvrdi da zbog odbijanja provođenja određenih dokaza suđenje nije bilo pravično i nepristrasno. Apelantica smatra nepravilnom i odluku suda o naknadi štete i troškovima postupka, opširno obrazlažući svoj stav. Ističe da je i pred drugostepenim sudom došlo do povrede odredbe člana 217. ZPP, jer je isti morao dozvoliti izvođenje dokaza koje je neosnovano spriječio prvostepeni sud. Apelantica je tražila naknadu nematerijalne štete i troškove sastava apelacije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te povredi prava na pristup sudu, neadekvatnom obrazloženju presuda i pristrasnosti suda, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno, da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Nadalje Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su redovni sudovi u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o neosnovanosti apelantičinih tužbenih zahtjeva. U pogledu apelantičinih navoda koji se odnose na pristrasnost sudova zbog odbijanja provođenja određenih dokaza, Ustavni sud podsjeća da je već ukazao da su sudovi proveli dokazni postupak u skladu sa slobodnom ocjenom dokaza, te stoga smatra da pravo na nepristrasan sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije na bilo koji način dovedeno u pitanje. Nadalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantičinim navodima, u osporenim presudama odgovorili na navode koji su ocijenjeni bitnim i relevantnim za odlučenje, te su za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelantica, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. U odnosu na apelantičin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, to apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Nadalje, u pogledu apelantičinog zahtjeva da joj Ustavni sud dosudi troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije isključivo snose apelanti.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić