Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3879/10 (N. S.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Posjed
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3879/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godineu predmetu broj AP-3879/10, rješavajući apelaciju Nikole Smardžija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Samardžija podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 002675 10 Gz od 15. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 002675 08 P od 4. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Samardžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 13. septembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 002675 10 Gz od 15. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 002675 08 P od 4. septembra 2009. godine. Apelant je također zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Osnovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je na sjednici Malog vijeća, održanoj 20. aprila 2011. godine, donio Odluku o privremenoj mjeri kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 002675 08 P od 4. septembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 002675 10 Gz od 15. juna 2010. godine utvrđeno je da je tužiteljica Vida Šukalo (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kao zakonit i savjesni držalac stekla pravo svojine na zemljištu pobliže označenom izrekom presude (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište) koje se vodi na imenu apelanta, održajem protekom 20 godina, što je apelant dužan priznati i dozvoliti da se tužiteljica uknjiži kao vlasnik predmetnog zemljišta, u protivnom uknjižba prava vlasništva apelantice u zemljišnim knjigama izvršit će se na osnovu ove presude. Istom presudom je utvrđeno da je apelant dužan tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 780,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
4. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizilazi da je ovaj sud kao nesporno utvrdio da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je održajem stekla pravo vlasništva na predmetnom zemljištu, kao i zahtjev za upis prava vlasništva na istom temeljem sudske presude. Prvostepeni sud je utvrdio da je predmetno zemljište upisano na ime apelanta, a da se nalazi u posjedu tužiteljice koja je isto naslijedila od svog oca koji je umro 1992. godine. Na temelju izvedenih dokaza posebno cijeneći iskaze svjedoka Osnovni sud je utvrdio, da je otac tužiteljice predmetno zemljište kupio od oca apelanta 1961 godine, kada je sačinjen ugovor o kupoprodaji tog zemljišta i od kada se predmetno zemljište nalazilo u posjedu oca tužiteljice a nakon njegove smrti 1992. godine u posjedu tužiteljice. Dakle, imajući u vidu činjenicu da je proteklo skoro 48 godina od kada je otac tužiteljice kupio sporno zemljište od oca apelanta, utvrđeno je da je tužiteljica računajući i vrijeme njenog prednika stekla pravo vlasništva na predmetnom zemljištu održajem protekom 20 godina, u smislu člana 28. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90, „Službeni glasnik RS-a“, broj 38/93, u daljnjem tekstu: ZOSPO). Osnovni sud je takođe naveo da se otac tužiteljice u vrijeme kada je zaključen navedeni ugovor nije mogao upisati kao vlasnik istog, zbog opštepoznate činjenice da na području Opštine Gradiška u to vrijeme nije bilo zemljišnih knjiga. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 28. ZOSPO propisano, da je za sticanje prava svojine putem održaja potrebno da se ispune dva uslova i to kumulativno: da se posjednik nalazi u mirnom i neprekidnom posjedu nekretnine duže od 20 godina i da je njegov posjed savjestan. U vrijeme potrebno za održaj se uračunava i vrijeme za koje je prethodnik posjednika držao nekretninu kao savjestan i zakonit posjednik. Savjesnost posjeda se pretpostavlja, a ko tvrdi suprotno, dužan je da to i dokaže. Na kraju Osnovni sud je zaključio da kako apelant izvedenim dokazima nije uspio osporiti tužbeni zahtjev tužiteljice koja je dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva, to je odlučio kao u izreci presude.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je uvidom u spise predmeta prvostepenog suda utvrdio da je presuda tog suda pravilna i zakonita, zbog čega je odbio kao neosnovane navode apelanta da mu je prvostepeni sud onemogućio da valjano raspravlja o predmetu spora, zaključivši da je apelant na ročištu za glavnu raspravu koja je održana 10. jula 2009. godine odustao od izvođenja dokaza saslušanjem parničnih stranaka i od izvođenja drugih dokaza. Takođe smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u konkretnom slučaju poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka koji su potvrdili da je šezdeseditih godina predmetno zemljište bilo u posjedu oca tužiteljice, koje je isti kupio od oca apelanta, ali da ugovor o kupoprodaji nije proveden u zemljišnim knjigama zbog opštepoznate činjenice da na području opštine Gradiška u to vrijeme i nije bili zemljišnih knjiga, zbog čega je zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio na temelju odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da osporenim odlukama sudova nije dokazano da su otac tužiteljice i njegov otac zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog zemljišta te da tužiteljica nije dokazala da je u zakonitom posjedu tog zemljišta, zbog čega mu je kako navodi povrijeđeno pravo na imovinu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi izvršili ocjenu dokaza i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić