Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3896/10 (D. D.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3896/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. rujna 2013. godine u predmetu broj AP-3896/10, rješavajući apelaciju Dragice Dobrić na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Dobrić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 684 od 10. lipnja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-000 147 od 26. ožujka 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj Rs-162/05 od 2. veljače 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragica Dobrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Ružica Topić, odvjetnica iz Banjaluke, podnijela je 13. rujna 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 684 od 10. lipnja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 147 od 26. ožujka 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-162/05 od 2. veljače 2007. godine.
2. Ustavni sud donio je odluku o dopustivosti broj AP-1811/08 od 4. rujna 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je odbacio apelaciju kao preuranjenu koju je apelantica podnijela protiv presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 147 od 26. ožujka 2008. godine i Presude Osnovnog suda broj Rs-162/05 od 2. veljače 2007. godine.
3. Apelantica je prije zasnivanja radnog odnosa kod tuženog „Mittal rudnici Prijedor“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) bili zaposlena u Rudnika željezne rude „Ljubija“ Prijedor koji je sa inozemnom tvrtkom (u presudi preciziran naziv tvrtke) zaključio ugovor Ugovor o osnivanju tuženog, kojim se tuženi se, između ostalog, obvezao da će preuzeti sve uposlene Rudnika željezne rude „Ljubija“ Prijedor i za sve njih izmiriti pripadajuća prava i obaveze. Apelantica je 16. kolovoza 2004. godine zaključila ugovor o radu sa tuženim. Na temelju odluke o otkazu ugovora o radu od 19. studenog 2004. godine apelantici je prestao radni odnos kod tuženog iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga. Apelantica je 16. lipnja 2005. godine pokrenula parnični postupak protiv tuženog u kojem je tražila poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, vraćanje na posao, isplatu plaća, uplatu doprinosa, utvrđivanje da su ništave odredbe čl. 2., 3. i 4. ugovora o radu, isplatu zimnice i ogrijeva i troškove postupka.
4. Presudom Osnovnog suda broj Rs-162/05 od 2. veljače 2007. godine odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelantice u dijelu u kojem je tražila isplatu plaća, regresa za korištenje godišnjeg odmora, zimnice i ogrjeva za period od 14. srpnja do 16. kolovoza 2004. godine, te odbačen kao neblagovremen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila isplatu neisplaćenih plaća, regresa za korištenje godišnjeg odmora, zimnice i ogrjeva za period od 1. siječnja 1994. godine do 16. lipnja 2004. godine i poništenje čl. 2., 3. i 4. ugovora o radu.
5. Istom presudom usvojen je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva u kojem je tražila isplatu naknade plaće (u izreci presude precizno naveden period i iznos), uplatu doprinosa za taj period, da se utvrdi da postoji potraživanje tuženog prema apelantici na ime više isplaćene otpremnine, te da se potraživanje apelantice ugasilo prebijanjem potraživanja (u izreci presude naveden način prebijanja). Istom presudom odbijen je apelantičin zahtjev za isplatu plaća i otpremnine (u presudi precizno naveden period i iznosi) i da se poništi odluka tuženog o otkazu ugovora o radu.
6. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Okružni sud donio je Presudu broj 011-0-Ž-07-000 147 od 26. ožujka 2008. godine kojom je odbio kao neutemeljenu apelantičinu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u dijelu u kojem je tražila isplatu plaća za period od 14. srpnja do 16. kolovoza 2004. godine, te odbačen kao neblagovremen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila isplatu neisplaćenih plaća, regresa za korištenje godišnjeg odmora, zimnice i ogrjeva za period od 1. siječnja 1994. godine do 16. lipnja 2004. godine i poništenje čl. 2., 3. i 4. ugovora o radu zaključenog između pravnog prednika tuženog. Istom presudom Okružni sud je u preostalom dijelu (u izreci presude navedeno u kojem dijelu) žalbu uvažio ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovni postupak.
7. Odlučujući o reviziji apelantice u dijelu u kojem je odbijena njena žalba i potvrđena prvostupanjska presuda, Vrhovni sud donio je presudu broj 118-0-Rev-08-000 684 od 10. lipnja 2010. godine kojom je reviziju odbio.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da kako je apelantica podnijela tužbu 16. lipnja 2005. godine u smislu članka 105. Zakona o radu nastupila je zastara za dio potraživanja za period od 1. siječnja 1994. godine do 16. lipnja 2004. godine. Vezano za revizione navode u da je konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a ne odredbe Zakona o radu Vrhovni sud je istakao sljedeće. Ugovor o osnivanju tuženog u jednom dijelu ima karakteristike ugovora o preuzimanju duga iz članka 446. stavak 1. ZOO, koji je apelantica, kao povjeritelj, prihvatila, jer je od tuženog, kao preuzimatelja duga, primila isplate izvršene na osnovu tog ugovora (članak 446. stavak 3. ZOO). Preuzimatelj duga može prema povjeritelju istaći prigovore navedene u članku 450. stavak 1. ZOO, a što u konkretnim slučajevima podrazumijeva i prigovor neblagovremenosti tužbe. Osim toga, rok propisan u članku 105. ZOR, nije zastarni već prekluzivni rok materijalnog prava, pa u slučaju kada je u zakonu određen rok u kome treba da se podigne tužba, tada se ne primjenjuju pravila o zastarjelosti iz ZOO.
9. U odnosu na potraživanja za koja nije nastupila zastara, Vrhovni sud je naveo da apelantica u tom periodu nije bila uposlena kod tuženog, jer je ugovor o radu sa tuženim zaključila 16. kolovoza 2004. godine. Osim toga nije utemeljen apelantičin prigovor vezano za naknadu na ime regresa, jer apelantica faktički nije radila kod tuženog i nije ostvarila pravo na korištenje godišnjeg odmora. U odnosu na nakandu za ogrjev i zimnicu, Vrhovni sud je naveo da bi ovaj zahtjev bio utemeljen da je i ostalim djelatnicima isplaćena ova naknada, odnosno da je tuženi raspolagao sredstvima za ovu namjenu. Međutim, apelantica navedeno nije dokazala.
10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelantica navodi da je pogrešan stav Vrhovnog suda da Ugovor o osnivanju tuženog ima karakteristike ugovora o preuzimanju duga, odnosno ovim ugovorom je ustanovljeno pravo na isplatu neto zarada, poreza doprinosa i dr. Osim toga pogrešan je stav Vrhovnog suda da ona nije ostvarila pravo na godišnji odmor, ta de nema pravo na naknadu na ime zimnice i ogrijeva.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Apelantica ukazuje da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na nediskriminaciju i pravo na djelotvoran pravni lijek, jer su sudovi navodno pogrešno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenično stanje. S tim u svezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenih standarda i principa Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.
15. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da ovaj članak ne pruža suštinsku garanciju nekog prava pojedinca, pa se na taj članak ne može ni pozivati kao na neko zaštićeno pravo, zbog čega ove navode Ustavni sud neće niti razmatrati.
16. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić