Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3936/10 (B. K.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kleveta
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3936/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. rujna 2013. godineu predmetu broj AP-3936/10, rješavajući apelaciju Bore Kaurinovića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bore Kaurinovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003664 10 Gž od 7. srpnja 2010. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003664 07 P od 27. siječnja 2010. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Boro Kaurinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 13. rujna 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 003664 10 Gž od 7. srpnja 2010. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 003664 07 P od 27. siječnja 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 003664 07 P od 27. siječnja 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi S.B. i tuženi E.R. isplate naknadu nematerijalne štete (u izreci presude preciziran iznos) sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom odbačen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se tuženom E.R. izrekne privremena mjera zabrane bavljenja svim poslovima iz oblasti novinarstva u periodu od dvije godine. Također istom presudom odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nesporno da je tuženi S.B. informirao tuženog E.R. o odgovoru Tužiteljstva Brčko Distrikta i da mu je tom prilikom dao na uvid taj akt koji je poslužio tuženom E.R. za tekst u dnevnom listu „Dnevni avaz“ pod nazivom „Službenik Vlade Brčko distrikta lažnim računima želio prevariti obitelj Burić“ , te „Službeniku Vlade Brčko Distrikta nije uspjela prevara“. Osim toga nesporno je da je tuženi S.B. uputio dopis S. S. koji je objavljen u dnevnom listu „Oslobođenje“ pod nazivom „Kome treba zataškavanje“ i da je podnio predstavku Vladi i Skupštini Brčko distrikta. Međutim, navedene činjenice ne predstavljaju klevetu zato što su objavljeni tekstovi, i predstavka upućena Vladi i Skupštini Brčko distrikta BiH utemeljeni na istražnim radnjama i zaključcima Tužiteljstva Brčko distrikta pa je razumno da tuženi E.R. i S.B. zaključke tužiteljstva smatraju istinitim.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Apelacioni sud donio je Presudu broj 96 0 P 003664 10 Gž od 7. srpnja 2010. godine kojom je žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Apelacioni sud je istakao da bi apelantov tužbeni zahtjev bio utemeljen bilo je potrebno da se ispune pretpostavke iz članka 6. Zakona o zaštiti od klevete, odnosno da je ono što je tuženi S.B. u predstavci i sredstvima javnog informiranja prenio tuženom E.S. koji je to objavio, bilo neistinito, a tek potom da se ispune pretpostavke iz članka 200. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, kako u predstavci i sredstvima javnog informiranja nisu navedeni neistiniti niti netočni podaci u svezi sa lažnim računima (to su podaci koje je utvrdilo Tužiteljstvo Brčko Distrikta u predmetu broj KTN 210/05) to nije utemeljen apelantov tužbeni zahtjev.

4. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3. f) i članka 8. Europske konvencije, pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije i pravo na rad iz članka 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su sudovi donijeli nezakonite odluke. Apelant ističe „Kako drugačije objasniti svu situaciju kada u navedenom zakonu jasno stoji ko u sredstvima javnog informiranja prouzrokuje štetu ugledu ili nečeg neistinitog odgovoran je za klevetu čl. 6. st. 1. navedenog zakona…“. Apelant ukazuje na pristranost suca u prvostupanjskom postupku, odnosno ističe „…sudac … nije vodio suđenje po pravu i pravično što se negativno odrazilo na mene kao građanina … npr. odgađa raspravu zbog toga što tuženi nije došao … Na kraju kako se sve to završilo ispalo je da je sve rađeno po nacionalnoj liniji“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Dakle, apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, jer je postupajući sudac u prvostupanjskom postupku bio pristran, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili osobna nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u osobnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o subjektivnoj pristranosti nije potkrijepio relevantnim činjenicama. S druge strane, Ustavni sud naglašava da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja već se utvrđuje na temelju objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sudovi nisu bili nepristrani. Međutim, navedenog u konkretnom slučaju nema. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi kojim ukazuje na pristranost postupajućeg suca, očito (prima facie) neutemeljeni.

8. Nadalje, apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku, pravo na život i pravo na rad jer su sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenično stanje. S tim u svezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenih standarda i principa Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i u ovom dijelu, prava na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3. f) i članka 8. Europske konvencije, prava na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije i prava na rad iz članka 6. Međunarodnog pakta također, (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3936/10 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio