Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3969/10 («Konzum» d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3969/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3969/10, rješavajući apelaciju „Konzum“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Konzum“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 Pr 001512 09 Pzp od 30. avgusta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju br. 039-0-PR-09-000587-I i 039-0-Pr-09-000589-I od 13. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Konzum» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik Dragan Baškarad, direktor, podnio je 15. septembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 04 0 Pr 001512 09 Pzp od 30. avgusta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), br. 039-0-PR-09-000587-I i 039-0-Pr-09-
000589-I od 13. novembra 2009. godine. Apelacija je u više navrata dopunjavana. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni odgodio postupak izvršenja do donošenja odluke o apelaciji.
2. Malo vijeće Ustavnog suda je donijelo odluku broj AP 3969/10 od 13. juna 2012. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri, broj AP 3969/10 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
3. Rješenjem Općinskog suda, br.039-0-PR-09-000587-I i 039-0-PR-09-000589-I od 13. novembra 2009. godine, donesenom u spojenom prekršajnom postupku protiv apelanta kao pravne osobe i Ismeta Brkića kao odgovorne osobe apelanta, apelant je oglašen odgovornim što nije postupio po rješenju inspektora, kojim su utvrđeni nedostaci i nepravilnosti u poslovanju, tako što je na način pobliže preciziran u dispozitivu rješenja, apelant počinio prekršaj nepostupanja po rješenju inspektora iz odredbe člana 127. Zakona o organizaciji uprave u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o organizaciji uprave). S obzirom na navedeno Općinski sud je, primjenom odredbe člana 149. stav 1. u vezi sa tačkom 9. navedenog zakona, kaznio apelanta novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 KM, a odgovornu osobu Ismeta Brkića je oglasio odgovornim, zbog propuštanja pojavljivanja na usmenom pretresu, sve precizinije u izreci rješenja. Istim rješenjem je preciziran način i rok za plaćanje novčane kazne na način preciziran u dispozitivu rješenja uz istovremeno obavezivanja apelanta i odgovorne osobe na naknadu troškove postupka.
4. U obrazloženju je navedeno da je Kantonalna uprava za inspekcijske poslove Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava) u vršenju inspekcijskog nadzora 3. juna 2009. godine izdala dva prekršajna naloga protiv apelanta kao pravne i odgovorne osobe, zbog nepostupanja po rješenju inspektora. Budući da je protiv navedenih naloga apelant blagovremeno podnio zahtjeve za sudsko odlučivanje, Općinski sud je donio rješenje o spajanju prekršajnih postupaka, uz zakazivanje usmenog pretresa na kome je prisustvovao zastupnik apelanta, bez učešća uredno pozvanog Ismeta Brkića. Općinski sud je odbranu apelanta u pogledu prihvatljivosti zapisnika o inspekcijskom pregledu ocijenio neosnovanom, budući da su zapisnici o inspekcijskim pregledima sačinjeni po ovlaštenoj osobi i u prisustvu poslovođe podružnice, te sačinjeni tako da sadrže sve podatke predviđene odredbom člana 76. Zakona o upravnom postupku. Nadalje je istaknuto da je po jedan primjerak zapisnika ostavljen podružnici apelanta gdje je vršen inspekcijski nadzor, budući da se dostava pravnoj osobi može vršiti u poslovnoj jedinici u skladu sa odredbama o dostavljanju, u smislu odredbe člana 342. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koje se primjenjuju u postupku vršenja nadzora i u prekršajnom postupku. Općinski sud je naveo da je citiranom odredbom propisano da se dostava pravnoj osobi može obaviti putem njene poslovne jedinice, ako spor proizlazi iz pravnog odnosa te jedinice. Nadalje, kako je istaknuto u obrazloženju, odredba člana 11. Zakona o privrednim društvima FBIH, predviđa da društvo može imati podružnicu izvan mjesta sjedišta društva, te da su podružnice poslovne jedinice koje nemaju svojstvo pravnog lica, ali da mogu obavljati sve poslove u okviru djelatnosti društva upisane u sudski registar i pri tome sticati prava i preduzimati obaveze u ime i za račun društva, te da se podružnice upisuju u sudski registar u registarskom sudu kod kojeg je upisano Društvo. S obzirom na navedeno Općinski sud je zaključio da je rješenje o otklanjanju nedostataka uredno dostavljeno podružnici apelanta u Kraševu dana 25. aprila 2009. godine, te da je takvo dostavljanje mjerodavno, a odbrana kojom se pobija uredno dostavljanje je neosnovana. U vezi sa izrečenom visinom novčane kazne Općinski sud je istakao da je izrečena kazna adekvatna težini prekršaja, te činjenici da je apelant i ranije kažnjavan, zbog srodnih prekršaja.
5. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Kantonalni sud je donio Rješenje, broj 04 0 Pr 001512 09 Pzp od 30. avgusta 2010. godine, kojim je žalbu kao neosnovanu odbio i osporeno rješenje potvrdio. U obrazloženju je navedeno da iz žalbe apelanta proizlazi da je podnesena iz svih zakonom propisanih razloga predviđenih odredbom člana 61. Zakona o prekršajima, međutim da iz sadržaja žalbe jasno proizlazi da je apelant obrazložio samo jedan od zakonom propisanih razloga u pogledu bitne povrede prekršajnog postupka, odnosno da se rješenje o prekršaju zasniva na dokazu koji se nije mogao koristiti. Naime, u vezi sa navedenim Kantonalni sud je istakao da je apelant u žalbi naveo da prvostepeni sud svoje rješenje nije mogao temeljiti na zapisniku o inspekcijskom pregledu, odnosno da inspekcijskom pregledu nije prisustvovala ovlaštena osoba apelanta. Kantonalni sud je ovaj žalbeni navod ocijenio neosnovanim iz razloga što iz samog zapisnika Kantonalne uprave jasno proizlazi da je inspekcijskoj kontroli kao predstavnik kontrolisanog objekta prisustvovao Edib Delić u svojstvu voditelja prodavnice, te Adnan Šteta u svojstvu odgovorne osobe, da je zapisnik potpisan od strane odgovorne osobe, te da primjedbi na zapisnik nije bilo. Prema tome Kantonalni sud je pojasnio da iz navedenog jasno proizlazi da prvostepeni sud donoseći osporeno rješenje nije počinio bitnu povredu prekršajnog postupka, jer je svoje rješenje zasnovao, između ostalog, na zakonito pribavljenom dokazu, odnosno zapisniku o inspekcijskoj kontroli od 29. maja 2009. godine.
6. Kantonalni sud je na kraju obrazloženja zaključio da je žalba apelanta u cijelosti neosnovana i u dijelu koji se odnosi na žalbene razloge vezane za bitne povrede prekršajnog postupka, odluku o sankciji i odluku o troškovima postupka, a u pogledu navoda vezanih za povredu materijalnog propisa o prekršajima taj sud i nije imao o čemu odlučivati zbog činjenice da je apelant propustio da u žalbi navede razloge propisane odredbom člana 63. Zakona o prekršajima.
7. U navodima apelacije se ističe da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je tokom postupka ukazivao da postupak inspekcijske kontrole nije proveden, u skladu sa Zakonom o upravnom postupku, Zakonom o tržišnoj inspekciji, Zakonom o privrednim društvima F BiH, a što jasno proizlazi iz svih izvedenih dokaza. U navodima apelacije se još ističe da prilikom provođenja inspekcijskog nadzora nije bio prisutan zakonski zastupnik apelanta, čime je inspekcijski organ povrijedio odredbu člana 52. stav 3. Zakona o upravnom postupku FBiH. Apelacijom se još ukazuje da je inspekcijski organ na temelju nezakonito sačinjenog zapisnika donio rješenje o otklanjanju nedostataka i isto dostavio pogrešnoj osobi i na pogrešno mjesto (na adresu prodavnice), tako da apelant zapravo i nije bio upoznat sa sadržajem zapisnika, pa iz tog razloga i nije mogao postupiti po njemu. U navodima apelacije je istaknuto i to da je inspekcijski organ dostavu rješenja o otklanjanju nedostataka morao dostaviti u sjedište apelanta, odnosno osobi ovlaštenoj za primanje pismena. Apelant je na kraju predložio da se apelacija usvoji, osporena rješenja ukinu i predmet vrati Općinskom sudu na ponovni postupak.
8. U dopuni apelacije apelant je dostavio rješenja općinskih sudova iz Federaciji BiH kojima su u pojedinim slučajevima obustavljani postupci protiv apelanta zbog počinjenih sličnih prekršaja, kao dokaz tvrdnjama apelanta da je apelacija opravdana.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud prije svega ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tačke 21. i 22).
11. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Suštinski prigovori apelanta se odnose na, kako navodi, procesne propuste prilikom inspekcijskog nadzora u prvom redu zbog nepravilne dostave zapisnika o inspekcijskoj kontroli i zbog činjenice da inspekcijskom nadzoru nije prisustvovalo odgovorna osoba apelanta. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju razmotrili ove prigovore apelanta i dali dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja zašto ti prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, u vezi sa dostavom zapisnika na adresu poslovnice apelanta Općinski sud je dao iscrpno obrazloženje na strani 3. obrazloženja gdje je navedeni sud uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP-a, koje je shodno primjenjuju i u prekršajnom postupku, te Zakona o privrednim društvima FBiH dovoljno jasno obrazložio zašto smatra da je dostava pravilno izvršena na adresu podružnice kao sastavnom dijelu apelanta, koja je, kao takva, i upisana u sudski registar. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je upravo odredbama Zakona o privrednim društvima FBiH regulisano pitanje osnivanja i rada podružnica nekog društva, kao što je to slučaj sa apelantom koji na području cijele Bosne i Hercegovine ima registrovan veliki broj podružnica, koje mogu obavljati sve poslove u okviru djelatnosti društva i pri tome sticati prava i preduzimati obaveze. Upravo zbog navedenog se čine prima facie neosnovanim prigovori apelanta kojim ukazuje na kršenje člana 52. stav 3. Zakona o upravnom postupku FBiH, imajući u vidu činjenicu da je inspekcijskom nadzoru prisustvovala odgovorna osoba podružnice apelanta. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Ukazivanje apelanta na različitu praksu sudova koji su u okolnostima drugih konkretnih prekršajnih predmeta koji su se vodili protiv apelanta donosili različite odluke, odnosno obustavljali prekršajne postupke apelanta usljed nedostatka relevatnih dokaza kojim bi se na nesumnjiv način utvrdila odgovornost apelanta, o čemu se u konkretnom predmetu ne radi, samo po sebi ne vodi zaključku da je apelantu prekršeno pravo na pravično suđenje. Uz to Ustavni sud naglašava da za Ustavni sud nije relevantan način odlučenja u drugim predmetima od strane redovnih sudova, budući da Ustavni sud ispituje da li su povrijeđena ustavna prava u odnosu na svaki pojedinačni predmet.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić