Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4186/10 (F. T.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građevinsko zemljište
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4186/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 4186/10, rješavajući apelaciju Faruka Tabakovića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Faruka Tabakovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 001324 00 U od 5. augusta 2010. godine, rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša broj UP II/05-23-7-381/04 od 20. marta 2005. godine i rješenja Općine Bihać-Službe za prostorno uređenje katastar i imovinsko pravne poslove broj 03/1-23-2-3412/02 od 18. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Faruk Tabaković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nađisa Tabaković advokat iz Bihaća podnio je, 27. septembra 2010. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 001324 09 U od 5. augusta 2010. godine, rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP II/05-23-7-
381/04 od 20. marta 2005. godine i rješenja Općine Bihać-Služba za prostorno uređenje katastar i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03/1-23-2-3412/02 od 18. oktobra 2004. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Službe broj 03/1-23-2-3412/02 od 18. oktobra 2004. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 4186/10 od 13. juna 2012. godine kojom je odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
3. Odlučujući o zahtjevu apelanta Služba je rješenjem broj 03/1-23-2-3412/02 od 18. oktobra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj UP II/05-23-7-381/04 od 20. marta 2005. godine, apelantu kao investitoru dala odobrenje za izgrađeni stambeno-poslovni objekt. (podatci o objektu pobliže navedeni u dispozitivu rješenja). Istim rješenjem apelant je obavezan da na ime naknade iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture uplati „rentu-naknadu za objekt koji je izgrađen“ u iznosu od 7.203,12 KM.
4. U obrazloženju rješenje Služba je istakla da je izvršila pregled kompletne dokumentacije pa je nakon provedenog postupka ustanovila da su ispunjeni uslovi da se izda odobrenje za izgrađen stambeno poslovni objekt kao i da je apelant u obavezi da u smislu člana 68. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu («Službene novine Federacije BiH» broj 25/03) uplati „naknadu za rentu za izgrađeni objekt“ u iznosu od 7.203,12 KM.
5. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ obavezao apelanta na uplatu iznosa od 7.203,12 KM pozivajući se na član 68. Zakona o građevinskom zemljištu koji propisuje zone i fiksne procente rente te je općinskom odlukom utvrđena prosječna konačna građevinska cijena kvadratnog metra korisne stambene površine pa se iz obrazloženja jasno vidi na koji se način došlo do iznosa od 7.203,12 KM. Navedena obaveza se odnosi na naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta iz odredbe člana 73. Zakona o građevinskom zemljištu koji su dužni plaćati vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili sličnom prostoru odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta (član 75 Zakona o građevinskom zemljištu).
6. Odlučujući o tužbi koju je protiv drugostepenog rješenja izjavio apelant Kantonalni sud je presudom broj 001-0-U-06-000 370 od 20. februara 2007. godine tužbu uvažio osporena rješenja poništio te utvrdio da apelant nije obavezan platiti iznos od 7.203,12 KM na ime naknade iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture-rente.
7. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je izjavio Općinski pravobranilac Općine Bihać, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je presudom broj 070-0-Uvp-07-000244 od 30. septembra 2009. godine zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio i presudu Kantonalnog suda broj 001-0-U-06-000 370 od 20. februara 2007. godine ukinuo te predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da Kantonalni sud u osporenoj odluci samo konstatuje „da se radi o dvije vrste naknade ističući da naknada predviđena u članu 73. do 75. Zakona o građevinskom zemljištu nije isto što i naknada predviđena u članu 64. do 68. Zakona o građevinskom zemljištu“ a pri tome ne cijeni odredbe člana 4 stav 1 tog zakona po kojem se gradskim građevinskim zemljištem smatra i ono koje se nalazi i u privatnom i u državnom vlasništvu. Obzirom da se u konkretnom slučaju nesporno radi o gradskom građevinskom zemljištu ne može se ustanoviti zbog čega se na konkretan slučaj nije primijenio član 73. Zakona o građevinskom zemljištu odnosno presuda se ne može ispitati jer nije obrazloženo zbog čega se apelant oslobađa plaćanja naknade iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture.
8. U ponovnom postupku Kantonalni sud je presudom broj 01 0 U 001324 09 U od 5. augusta 2010. godine tužbu odbio kao neosnovanu.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je ocjenom sadržaja navoda tužbe, osporenog akta i stanja upravnog spisa zaključio da je tuženi organ pravilno postupio kada je donio osporeni akt te da je u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Naime, iz presude tog suda od 20. februara 2007. godine proizilazi pravni stav da vlasnici privatnog zemljišta nisu dužni na ime naknade iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture platiti navedenu naknadu. Međutim, Vrhovni sud u svojoj presudi broj 070-0-Uvp-07-000244 od 30. septembra 2009. godine smatra da je ovakav stav suda pogrešan i da se treba primijeniti odredbe čl. 64-68. odnosno član 4. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu po kojem se gradsko građevinsko zemljište smatra i ono koje se nalazi i u privatnom i u državnom vlasništvu iz kojih razloga nema prepreka primjeni člana 73. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu.
10. Kantonalni sud je dalje istakao da se visina naknade iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture, koje mogu nastati prilikom korištenja tog zemljišta a koje nisu rezultat ulaganja sredstava vlasnika ili korisnika nekretnina-renta, se izračunava na osnovu odluke Općinskog vijeća o utvrđenju prosječne konačne građevinske cijene 1m2 korisne stambene površine na području Općine Bihać (Službeni glasnik Općine Bihać» broj 3/09). Visina rente je obračunata na osnovu člana 68. citiranog zakona koji propisuje zone i fiksne procente rente pa je općinskom odlukom utvrđena prosječna konačna građevinska cijena kvadratnog metra korisne stambene površine te je apelant u obavezi istu platiti u iznosu od 7.203,12 KM.
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je opširno iznio tok postupka pred organima uprave i redovnim sudovima a povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelant je istakao da je on vlasnik gradskog građevinskog zemljišta na kojoj je izgrađena kuća, da mu zemljište nije od strane Općine dodijeljeno na korištenje niti je na zemljištu ostvario prvenstveno pravo korištenja radi građenja kako to propisuje član 62. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu. Apelant smatra da Zakon o gradskom građevinskom zemljištu nije predvidio da vlasnik gradskog građevinskog zemljišta plaća rentu iz člana 64-68 Zakona o građevinskom zemljištu. Također je istakao da je visina naknade iz člana 64. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu morala biti obračunata u rješenju o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja a ne u rješenju o odobrenju za građenje. Naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta propisana članom 73. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu predstavlja sasvim drugi vid naknade-rente i nije bila predmet upravnog postupka. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić