Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5069/10 (V. A.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5069/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godineu predmetu broj AP 5069/10, rješavajući apelaciju Vehida Adžema, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vehida Adžema podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 014037 10 Gz od 7. oktobra 2010. godine i presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 014037 09 P od 10. juna 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vehid Adžem (u daljnjem tekstu: apelant), iz Goražda, koga zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 014037 10 Gz od 7. oktobra 2010. godine i presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 014037 09 P od 10. juna 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 014037 09 P od 10. juna 2010. godine (stav I) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud naloži Senadu Adžemu (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu preda u posjed dio u površini od 70 m2 parcele označene kao k.č. broj 1393/1, oranica „Pašnjak“, površine 1772 m2, broj plana 4, KO Berič, te stambene-poslovni objekat dimenzija 8x8 m, spratnost prizemlje plus sprat, kao i da se tuženi obaveže da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.890,00 KM. Stavom II presude je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi-protivtužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnoj imovini na osnovu odredbe člana 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOVPO), pa se nalaže apelantu da mu prizna pravo vlasništva na predmetnoj imovini, te da se tuženi-protivtužitelj uknjiži sa dijelom 1/1 na istoj u katastru Općine Goražde i ZK Općinskog suda, kao i da će u protivnom ova presuda imati snagu izvršne isprave na osnvovu koje će se tuženi-protivtužitelj uknjižiti kao vlasnik dijela navedene nekretnine u dijelu od 1/1. Stavom III presude apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant vlasnik i posjednik nepokretnosti označene kao k.č. broj 1393/1, zvane „Pijesak“ u naravi kuća i zgrada površine 25 m2 i pašnjak u površini od 1772 m2. S tim u vezi je navedeno da apelant potražuje dio navedene parcele koji u dijelu u dijelu zemljišta bliže ne individualizira položajem na parceli kao cjelini, kao i objekat koji svojim dimenzijama ne odgovara dimenzijama objekta prema stanju katastra. Također je navedeno da se iz postavljenog tužbenog zahtjeva, na način kako je formulisan, ne može se nesumnjivo zaključiti povrat koje površine zemljišta se traži, tj. da li je u pitanju 70 m2 zemljišta i kuća dimenzija 8x8 m ili se radi o zemljištu površine 70 m2 na kojem se nalazi kuća navedene površine. U okolnostima konkretnog slučaja, sud je konstatovao da je, imajući u vidu da se potražuje dio individualno određene stvari koja se određuje dimenzijama ali i položajem na toj stvari, nužno individualizirati u tužbi ili u toku postupka (odgovarajućim dokaznim sredstvima) dio stvari čija se predaja u posjed traži. Kako je, po ocjeni suda, apelant to propustio učiniti u smislu odredbi čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) a u vezi sa odredbom člana 43. stav 1. ZOVPO-a, odlučeno je kao u dispozitivu presude primjenom odredbe člana 126. ZPP-a.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 014037 10 Gz od 7. oktobra 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 10. juna 2010. godine. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da pravilno prvostepeni sud prepoznao zahtjev apelanta kojim traži povraćaj stvari na kojima se predstavlja kao vlasnik koji nema državinu protiv držaoca koji nema svojinu na stvari. Za rješavanje predmetne pravne stvari, po ocjeni drugostepenog suda, nije od utjecaja iz kojih razloga apelant nema posjed nad stvarima, ali je da je on bio dužan prilikom podnošenja tužbe tu stvar odrediti čiji povrat traži, odnosno individualizirati je. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je istakao da je apelant bio dužan u konkretnom slučaju, osim navođenja površine od 70 m2, navesti koji to geografski dio parcele zahvata uz neizbježno navođenje mjera i granice, koja se po ocjeni Kantonalnog suda može jedino utvrditi uviđajem na licu mjesta i vještačenjem preko geometra. Stoga, drugostepeni sud smatra da bi, samo uz tako označene mjere i granice stvar čiji se povrat traži bila individualno određena. Prema tome, drogostepeni sud je zaključio da su pravilni razlozi koje je naveo prvostepeni sud odbivši apelantov tužbeni zahtjev, s obzirom da apelant nije potpuno označio stvar koju traži, niti dokazao svoje navode tokom postupka u smislu odredbi čl. 7. i 123. ZPP-a. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana 226. ZPP-a.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelant je, također, naveo i povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, apelant je istakao da je sud pogrešno utvrdio dimenzije objekta čije vraćanje u posjed se traži, proizvoljno primijenjujući relevantne odredbe

ZOVPO-a.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelacije koji se tiči povrede prava na pravično suđenje i imovinu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5069/10 (V. A.) | Sudska praksa | Aktio