Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5213/10 (H. Š.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Troškovi postupka
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5213/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godineu predmetu broj AP 5213/10, rješavajući apelaciju Hajrudina Šabanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Šabanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 069384 09 Gž od 1. septembra 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 069384 08 P od 3. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin Šabanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Goražda, koga zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 069384 09 Gž od 1. septembra 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 069384 08 P od 3. jula 2009. godine.

2. Apelant je tužbom pokrenuo parnični postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 069384 08 P od 3. jula 2009. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 069384 09 Gž od 1. septembra 2010. godine, obavezana je tužena da apelantu isplati razliku naknade za ishranu u toku rada (topli obrok) za decembar 2005. godine u iznosu od 36,11 KM sa zateznom kamatom, počev od dana podnošenja tužbe, tj. 29. decembra 2008. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 147,42 KM. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa odredbom člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da propisano da ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova, a u vezi sa odredbom člana 387. navedenog Zakona kojom je propisano da pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da troškovi postupka iznose ukupno 982,80 KM, te kako je apelant uspio u parnici u procentu od 15%, to je na ime troškova postupka dosuđen iznos naveden u dispozitivu prvostepene presude. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u pogledu dosuđenih troškova parničnog postupka. Apelant navodi da je na pripremnom ročištu smanjio traženi iznos naknade na ime toplog obroka, pa time i vrijednost spora, ali da je njegov tužbeni zahtjev u cjelosti usvojen. Stoga, apelant smatra da su osporene odluke pogrešne, navodeći da je uspio u sporu 100%, te da su mu, slijedom toga, trebali biti dosuđeni i u cjelosti troškovi postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi navoda o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu, te prava na nediskriminaciju, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno primjeni odredaba ZPP-a, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da je Općinski u osporenoj odluci, koja je potvrđena osporenom drugostepenom presudom Kantonalnog suda, dao jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu troškova postupka, kada je obavezao tuženu da apelantu isplati troškove postupka shodno uspjehu u parnici, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetima br. AP 30/10 i AP 571/10 (odluke o dopustivosti Ustavnog suda od 13. novembra 2012. godine i 28. februara 2013. godine, objavljene na www.ustavnisud.ba), u kojima je, između ostalog, zaključeno da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu, te prava na nediskriminaciju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedenih odluka br. AP 30/10 i AP 571/10.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5213/10 (H. Š.) | Sudska praksa | Aktio