Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5286/10 (M. Đ.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Član 2. EK – pravo na život
- Troškovi postupka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5286/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 5286/10, rješavajući apelaciju Mirka Đukanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Đukanovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 06108 10 Gž 2 od 10. septembra 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Višegradu broj 01 0 P 006108 09 P od 21. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Đukanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, podnio je 26. novembra 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 06108 10 Gž 2 od 10. septembra 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 01 0 P 006108 09 P od 21. oktobra 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-124/04 od 12. januara 2007. godine apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom te obavezan da Miloradu Gladancu (u daljnjem tekstu. tuženi) nadoknadi troškove postupka. Okružni sud je presudom broj 014-0-Gž-07-000126 od 18. marta 2009. godine prvostepenu presudu potvrdio u dijelu kojim je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom dok je presuda u dijelu koji se odnosi na troškove postupka ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
3. Odlučujući o troškovima postupka Osnovni sud je rješenjem broj 91 0 P 006108 09 P od 2. juna 2009. godine obavezao apelanta da tuženom na ime naknade troškova parničnog postupka plati iznos od 10.824,00 KM. Tuženi je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa do traženog iznosa od 12. 242,00 KM.
4. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepenog rješenja izjavio apelant, Okružni sud je rješenjem broj 91 0 P 006108 09 Gž od 16. septembra 2009. godine, žalbu usvojio, prvostepeno rješenje broj 91 0 P 006108 09 P od 2. juna 2009. godine u dosuđujućem dijelu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja taj sud je pored ostalog naveo da prilikom odlučivanja o tome koji će se troškovi nadoknaditi tuženom prvostepeni sud nije imao u vidu odredbu člana 387. Zakona o parničnom postupku kojom je predviđeno da sud uzme u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja postupka. Tuženog je zastupao advokat čije je sjedište kancelarije van sjedišta suda te se troškovi u pravilu priznaju u visini nagrade i troškova advokata iz sjedišta suda a ako sud priznaje uvećane troškove (troškove prevoza i odsustva iz kancelarije u uvećanom trajanju) dužan je dati razloge zašto smatra da je takvo zastupanje bilo svrhishodno. Također navode koji se odnose na vrijeme odsustva iz kancelarije kao i troškove prevoza Okružni sud je smatrao paušalnim.
5. U ponovnom postupku odlučujući o troškovima postupka Osnovni sud je slijedeći upute drugostepenog suda rješenjem broj 01 0 P 006108 09 P od 21. oktobra 2009. godine koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 91 0 P 06108 10 Gž 2 od 10. septembra 2010. godine obavezao apelanta da tuženom na ime naknade za troškove parničnog postupka plati iznos od 6.325,00 KM. Istim rješenjem tuženi je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 6.075,00 KM do traženog iznosa.
6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da se dosuđeni troškovi odnose na sastav odgovora na tužbu po advokatu (200,00 KM), zastupanje po punomoćniku advokatu na 13 održanih rasprava (2.600,00 KM), pristup punomoćnika-advokata na četiri odložena ročišta (720,00KM), za utrošena tri sata na tri rasprave (540,00KM), za utrošenih 10 sati za 10 rasprava (600KM) plus 1.265,00 KM na ime 25% paušala. Odbijajući tuženog za dio troškova preko dosuđenog taj sud je istakao da ne postoje razlozi za priznanje bilo kakvih uvećanih troškova osim troškova koji se priznaju u visini nagrade i troškova advokata iz sjedišta suda.
7. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da neosnovano apelant tvrdi da je u osporenoj odluci činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer su troškovi dosuđeni advokatu iz Republike Srbije koji nije imao posebno odobrenje Ministarstva pravde Republike Srpske za zastupanje. Naime taj sud je istakao da činjenica da je tuženog u predmetnom sporu zastupao advokat iz druge zemlje koji nije imao potrebno odobrenje Ministarstva ne može uticati na odbijanje zahtjeva za naknadu troškova postupka koji je tuženi imao za advokatovo zastupanje iz razloga što je navedeni advokat preduzimao potrebne radnje u vođenju spora koje su nakon ukidanja presude zbog nepostojanja odobrenja konvalidirane u nastavljenom postupku u kojem je tuženog zastupao drugi punomoćnik. Preduzete radnje po punomoćniku iz Republike Srbije (odgovor na tužbu i izjave davane na raspravama) nisu osporavane od strane parničnih stranaka u predmetnom sporu. U smislu odredbe člana 387 stav 1 Zakona o parničnom postupku kako je istakao sud, pri odlučivanju koji će se troškovi naknaditi stranci sud uzima u obzir samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice a o tome koji su troškovi bili potrebni kao i visini odlučuje sud cijeneći brižljivo sve okolnosti što je u konkretnom slučaju prvostepeni sud i učinio.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istakao je „da nije kriv za velike troškove jer sud nije vodio računa o mogućnosti zastupanja tuženog od strane punomoćnika advokata tuženog iz Srbije bez potrebnih uslova“ Smatra da i pored toga što je Okružni sud „smanjio troškove obaveza da ih plati je nekog drugog a ne njegova“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 o d 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnihprava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Dalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Imajući u vidu da predmetne odluke kojima je apelant obavezan da plati troškove parničnog postupka tuženom nije moguće dovesti u vezu sa povredom ovog ustavnog prava, Ustavni sud smatra da je apelacija i u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije također (prima facie) neosnovana.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić