Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5462/10 (I. M.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Stanarsko pravo
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5462/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 5462/10, rješavajući apelaciju Ibrahima Muratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Muratovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 V 000388 09 Rev od 22. septembra 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 V 000388 09 Gž od 16. juna 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 V 000388 03 V od 27. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora kojeg zastupa Jovo Pilipović advokat iz Banja Luke, podnio je 7. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 V 000388 09 Rev od 22. septembra 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 V 000388 09 Gž od 16. juna 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 V 000388 03 V od 27. marta 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 78 0 V 000388 03 V od 27. marta 2009. godine koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 78 0 V 000388 09 Gž od 16. juna 2009. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanta podnesen protiv Mješovite srednje škole Prnjavor i Opštine Prnjavor (u daljnjem tekstu. protivpredlagatelji) radi donošenja rješenja kojim bi se zamijenio ugovor o otkupu stana, kojim ugovorom bi protupredlagatelj Mješovita srednja škola Prnjavor kao prodavac dala u otkup a apelant kao kupac otkupio dvosoban stan koji se nalazi u Prnjavoru, ul. Trg Srpskih boraca broj 1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na način pobliže naveden u dispozitivu rješenja. Apelant je obavezan da protupredlagaču Opštini Prnjavor nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.000,00 KM.

3. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepenog rješenja izjavio apelant Vrhovni sud je rješenjem broj 78 0 V 000388 09 Rev od 22. septembra 2010. godine reviziju odbio.

4. U postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da je apelantu predmetni stan dodijeljen na korištenje rješenjem pravnog prednika protupredlagača Mješovite srednje škole, da je apelant zaključio ugovor o korištenju stana 20. maja 1985. godine sa SIZ za stambeno komunalne poslove kao i da je predmetni stan sa svojom porodicom napustio 18. maja 1993. godine: Također je utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za povrat predmetnog stana 7. juna 2002. godine Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica-Odsjek Prijedor (u daljnjem tekstu: Ministarko) koje je zahtjev odbacilo kao neblagovremen a što je potvrđeno rješenjem drugostepenog upravnog organa. Osim toga je utvrđeno da je apelant podnosio zahtjev za otkup predmetnog stana protupredlagačima koji su zahtjev apelanta odbacili odnosno odbili a što je potvrđeno rješenjima drugostepenog upravnog organa. Također je utvrđeno da je predmetni stan protupredlagač Mješovita srednja škola dala na korištenje drugom radniku koji je predmetni stan i otkupio.

5. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja redovni sudovi su zaključili da apelant nije u roku koji je propisan članom 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (19. april 2000 godine) podnio zahtjev za povrat predmetnog stana nadležnom organu uprave ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica niti sudu. Rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana je materijalno pravni prekluzivni rok koji se ne može produžavati i čije propuštanje dovodi i do gubitka samog prava u materijalnom smislu. Dakle, kako su dalje zaključili redovni sudovi, apelantovo stanarsko pravo je prestalo ex lege istekom propisanog roka (član 16 stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine) te nema pravo na otkup predmetnog stana u smislu čl. 9. i 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova i nije aktivno legitimisan da u smislu člana 13. istog zakona podnese prijedlog da se u vanparničnom postupku donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.

6. U odnosu na revizione navode apelanta da mu je povrijeđeno pravo zajamčeno Opštim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini-vraćanje imovine, Vrhovni sud je u obrazloženju odluke citirao član II tačku 5 Ustava Bosne i Hercegovine te pojasnio da postoji obaveza entiteta da omoguće bezbjedan povratak izbjeglih i raseljenih lica u njihove prijeratne domove. Donošenjem Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine između ostalog i nosiocima stanarskog prava na stanovima u državnoj svojini koji su ih napustili u ratnim okolnostima omogućeno je ostvarivanje prava na povrat imovine i stanova te propisana procedura i određeni rokovi za podnošenje zahtjeva za vraćanje stanova u posjed. Zakonska ograničenja, kako je obrazložio sud, u ostvarivanju prava na povrat stana su opravdana radi obezbjeđenja načela pravne sigurnosti jer institut prekluzije predstavlja potrebu radi pozitivnog uticaja na tu sigurnost i sprječava eventualnu nemarnost i zloupotrebu prava građana.

7. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 6, 8 i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant posebno ne obrazlaže već navodi da „jednom donijeto rješenje o dodjeli stana po kojem je uselio u stan i stekao stanarsko pravo ne može se izgubiti“. Odluke sudova smatra nezakonitim te ističe da je „kao pripadnik druge nacionalnosti-bošnjak bio primoran da preda stan jer nije mogao napustiti opštinu bez potvrde pa je obaveza države da mu omogući bezbjedan povratak“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na koja se apelant pozvao, a koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je da li je prekršeno neko od prava na koje se apelant pozvao (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja bilo kojeg od prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava garantovanih članom II/3. e), f) i k) i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine ili čl. 6, 8 i 14. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5462/10 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio