Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5463/10 (N. M.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5463/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 5463/10 rješavajući apelaciju Nike Milića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nike Milića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001001 od 7. oktobra 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000601 od 13. marta 2009. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj P-77/03 od 26. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Niko Milić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Goran Bradarić advokat iz Livna, podnio je 8.decembra 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001001 od 7. oktobra 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000601 od 13. marta 2009. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-77/03 od 26. maja 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-77/03 od 26. maja 2008. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000601 od 13. marta 2009. godine, odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja Federacije Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) pobliže navedena u dispozitivu presude kojim mu je prestao radni odnos te da se naloži tuženom da mu uspostavi radno pravni status tako što će ga rasporediti na njegovo radno mjesto ili neko drugo radno mjesto koje odgovara činu, stručnoj spremi i radnom iskustvu. Istom presudom odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom da mu tuženi isplati sve neisplaćene plaće od dana prestanka radnog odnosa pa do konačnog povratka na posao u visini plaće koja odgovara njegovom formacijskom činu i rasporedu.

3. Obrazlažući presude redovni sudovi su istakli da je u toku postupka utvrđeno da apelant u periodu od 26. augusta 2002. godine do 31. augusta 2002. godine nije dolazio na posao, da svoje odsustvo sa posla nije ničim opravdao a da je evidenciju o prisustvu uposlenika vodio njegov neposredni rukovodilac Mirko Perković. Dalje je utvrđeno da je tuženi 18. oktobra 2002. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu sa 1. septembrom 2002. godine jer u vremenskom periodu od 26. augusta 2002. godine do 31. augusta 2002. godine (pet radnih dana uzastopno) nije dolazio na posao dok je prigovor protiv rješenja odbijen kao neosnovan rješenjem od 9. januara 2003. godine. Na osnovu navedenog sudovi su zaključili da su osporena rješenja o prestanku radnog odnosa od 18. oktobra 2002. godine i 9. januara 2003. godine zasnovana na pravilnoj primjeni odredbe člana 122. tačka 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine nalazeći da službeniku prestaje radni odnos po sili zakona ako nije dolazio na posao uzastopno pet radnih dana a o razlozima nedolaska nije obavijestio poslodavca.

4. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-09-001001 od 7. oktobra 2010. godine, reviziju odbio. Suprotno revizijskim navodima Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili dokaz saslušanje apelanta u svojstvu parnične stranke u sklopu ostalih dokaza. Naime svojom neodređenom izjavom da ne zna kada je prestao dolaziti na posao i kada je primio zadnju plaću apelant nije doveo u sumnju utvrđenje nižestepenih sudova da nije dolazio na posao pet uzastopnih dana a što je utvrđeno izvedenim materijalnim dokazima u spisu te je pravilno cijenjena i činjenica da je apelant odustao od saslušanja svjedoka Mirka Perkovića koji je vodio evidenciju o dolasku na posao. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, apelant nije dokazao u skladu sa odredbom člana 7. stav 1 u vezi sa članom

123. Zakona o parničnom postupku da je u spornom periodu dolazio na posao niti da je pravdao svoj izostanak a redovni sudovi su o tužbenom zahtjevu raspravili na osnovu navoda i dokaza koje je izveo apelant na glavnoj raspravi i ti dokazi su bili dovoljni za sticanje slobodnog sudijskog uvjerenja o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

5. Apelanta smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant povredu navedenog prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da je u pogledu utvrđenja bitne činjenice proveden samo dokaz njegovim saslušanjem u svojstvu parnične stranke a „tuženi nije pružio niti jedan dokaz u svrhu potvrđivanja činjenice izostanka sa posla te je sud u nedostatku drugih dokaza morao prihvatiti njegovo svjedočenje kao vjerodostojno i istinito“. Na kraju je istakao da je od saslušanja svjedoka odustao „jer je tada i sada isti bio uposlenik tuženog a da ga ne bi doveo u neugodnu situaciju zbog obaveza na radnom mjestu“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Općinski sud je analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Prvostepeni sud je omogućio apelantu jednako kao i tuženom da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5463/10 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio