Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5480/10 (D. H.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5480/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 5480/10, rješavajući apelaciju Derviša Hadžiabdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Derviša Hadžiabdića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001920 08 U od 7. oktobra 2010. godine,, rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 1053291300 od 20. maja 2008. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe Mostar broj 1053291300 od 7. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Derviš Hadžiabdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 9. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 001920 08 U od 7. oktobra 2010. godine, rješenja Federalnog zavoda za penziono i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 1053291300 od 20. maja 2008. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe Mostar (u daljnjem tekstu: Služba) broj 1053291300 od 7. aprila 2008. godine.

2. Rješenjem Službe broj 1053291300 od 3. septembra 1998. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju od 1. jula 1998. godine koja je na dan donošenja rješenja iznosila 320,89 KM.

3. Apelant je 31. januara 2008. godine Službi podnio zahtjev kojim je tražio ponovno utvrđivanje visine penzije.

4. Odlučujući o zahtjevu Služba je rješenjem broj 1053291300 od 7. aprila 2008. godine koje je potvrđeno rješenjem Federalnog zavoda broj 1053291300 od 20. maja 2008. godine zahtjev odbila kao neosnovan.

5. Obrazlažući rješenja organi uprave su istakli da je rješenjem iz 1998. godine, apelantu priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. jula 1998. godine, da su za utvrđenje najpovoljnijeg penzijskog osnova apelantu uzete plaće ostvarene u periodu od 1966 godine do 1991. godine s tim što je lični dohodak za 1991. godinu utvrđen na osnovu prosječnog ličnog dohotka u smislu odredbe člana 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Dalje je navedeno da je rješenjem iz 1998. godine utvrđeno da je najpovoljniji penzijski osnov za apelanta obračunat od ličnih dohodaka ostvarenih u periodu od 1975. do 1984. godine da su apelantu prilikom utvrđivanja penzijskog osnova uzeti u obzir lični dohodci ostvareni u 1989. i 1990. godini ali isti nisu uticali na drugačije rješenje jer je najpovoljniji penzijski osnov za apelanta ostao isti i to iz perioda od 1975 do 1984 godine. Osim toga organi uprave su naveli da je povodom zahtjeva apelanta za ponovno određivanje visine starosne penzije zatraženo od poslodavca „Soko finansije“ d.o.o. Mostar dostava podataka o ličnom dohotku za 1991. godinu, međutim poslodavac je dopisom od 7. marta 2008. godine potvrdio da ne raspolaže sa podatcima o navedenom ličnom dohotku jer su isti zagubljeni tokom ratnih zbivanja. Na osnovu navedenog organi uprave su zaključili da je rješenjem Službe od 3. septembra1998. godine pravilno utvrđen penzijski osnov i visina starosne penzije apelantu te je njegov zahtjev za ponovno utvrđivanje visine penzije kao neosnovan odbijen.

6. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Federalnog zavoda broj 1053291300 od 20. maja 2008. godine koju je Kantonalni sud presudom broj 07 0 U 001920 08 U od 7. oktobra 2010. godine, odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio obrazloženje tuženog upravnog organa te konstatovao da apelant nije dostavio ni jedan relevantan dokaz poslodavca kod kojeg je radio do 31. marta 1992. godine o plaći ostvarenoj u periodu od 1. januara 1991. godine do 31. marta 1992 godine a obračuni koje je sam sačinio i priložio uz tužbu nisu od uticaja na rješenje ove upravne stvari. Na kraju je istakao da je tuženi organ pravilno utvrdio da ne postoji zakonski osnov da se apelantu ponovo utvrdi visina penzije jer mu je rješenjem od 3. septembra 1998. godine visina penzije pravilno utvrđena primjenom odredaba tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i pravilno je utvrđena najpovoljnija penzijska osnovica i pripadajući iznos penzije.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Povredu navedenog prava apelant nije posebno obrazložio ali iz navoda apelacije proizilazi da je nezadovoljan utvrđenim činjeničnim stanjem. Naime, apelant je istakao da mu visina penzije rješenjem od 3. septembra 1998. godine nije dobro obračunata te je podnio zahtjev za ponovno utvrđenje. Smatra da mu je nezakonito osporeno pravo na cjelovitu starosnu penziju (40 godina priznatog staža) zbog „krivotvorenih radnji i otuđenja znatnog dijela starosne penzije direktora penzijskog zavoda koji je legalizirao krim radnje personala stručne službe penzijskog zavoda“. Kako je naveo apelant „participira penziju od 36 godina radnog staža bez kategorije penzionera pune starosne penzije i bez regularno utvrđenog najpovoljnijeg penzijskog osnova iz 40 godina radnog staža“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5480/10 (D. H.) | Sudska praksa | Aktio