Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5481/10 (R. P.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanovi JNA
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5481/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 5481/10, rješavajući apelaciju Radomira Pešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radomira Pešića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-.Rev-09-001003 od 7. oktobra 2010 godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-885/05 od 10. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P- 1168/03 od 29. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radomir Pešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva kojeg zastupa Maja Škoro advokat iz Mostara, podnio je 9. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-.Rev-09-001003 od 7. oktobra 2010 godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-885/05 od 10. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 1168/03 od 29. decembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1168/03 od 29. decembra 2004. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-885/05 od 10. septembra 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu Halil Čulah (u daljnjem tekstu: tuženi) preda u posjed dvosoban stan koji se nalazi u Sarajevu ul. Lenjinova (sada Grbavička) broj 60 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da ga obaveže na isplatu iznosa od 18.000,00 KM na ime korištenja predmetnog stana sa kamatama i troškovima postupka.
3. Općinski sud je u toku postupka utvrdio da apelant ima ugovor sa Državom SFRJ-Vojna ustanova za upravljanje stambenim fondom JNA od 11. februara 1992. godine o kupoprodaji predmetnog stana koji je prezentiran nečitak i neovjeren kao i da je apelant rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 6. jula 2000 godine odbijen sa zahtjevom za povrat predmetnog stana kao neosnovanim jer se ne smatra izbjeglicom i raseljenim licem. Također je utvrđeno da se apelant obraćao Federalnom ministarstvu odbrane 4. aprila 2003. godine sa zahtjevom za obnovu ugovora o kupoprodaji stana od 11. februara 1992. godine. Osim toga je utvrđeno da tuženi ima ugovor o korištenju predmetnog stana koji je zaključio 14. marta 1997. godine sa Upravom logistike generalštaba armije RBiH i da se nesporno nalazi u posjedu predmetnog stana. Općinski sud je citirao odredbu člana 43 Zakona o vlasničko pravnim odnosima kojim je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari (stav 1) i da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog (stav 2). Osim toga Općinski sud je citirao odredbe čl. 15, 39.a) i 39.e) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo te odredbe Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koje regulišu način i postupak utvrđivanja prava vlasništva ukoliko je nosilac stanarskog prava zaključio kupoprodajni ugovor sa SSNO na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA. U konkretnom slučaju kako je zaključio Općinski sud, predmetni stan je vlasništvo Federacije Bosne i Hercegovine-Federalnog ministarstva odbrane od kojeg je apelant imao mogućnost putem suda u ovoj ili posebnoj parnici zahtijevati priznanje prava vlasništva shodno relevantnim odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima prostoji stanarsko pravo (izmijenjen član 39.e). Naime, kako dalje navodi sud u smislu člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima apelant je podnošenjem vlasničke tužbe morao dokazati pravo vlasništva na stvari čiji povrat traži pri čemu bez obzira što nije upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi nije dokazao postojanje punovažnog pravnog osnova (iustus titulus) za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu tj da ispunjava uslove propisane Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo obzirom da je teret dokazivanja na apelantu. Na kraju je Općinski sud istakao da je predmetni stan u faktičkoj vlasti tuženog koji je na osnovu rješenja vlasnika stana-Federalnog ministarstva odbrane zaključio ugovor o korištenju pa se ne može smatrati bespravnim korisnikom.
4. Činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda u cijelosti je prihvatio Kantonalni sud dodajući u obrazloženju presude da su neosnovani žalbeni navodi u kojima se tvrdi da je prvostepeni sud trebao utvrditi da se predmetni stan ne može smatrati napuštenim jer se navedena činjenica utvrđuje u upravnom postupku koji je vođen i u kojem je rješenjem od 6. jula 2000 godine utvrđeno da je zahtjev apelanta za povrat predmetnog stana neosnovan jer se on ne može smatrati izbjeglom i raseljenom osobom.
5. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant Vrhovni sud je presudom broj 070-0-.Rev-09-001003 od 7. oktobra 2010 godine reviziju odbio. Obrazlažući presudu taj sud je istakao da je odlućenje nižestepenih sudova pravilno, da su presude potkrijepljene odgovarajućim materijalno pravnim propisima a utvrđeno činjenično stanje upućuje na osnovanost i pravilnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je posebno naglasio da je apelant trebao kao prethodno pitanje riješiti vlasničko pravo postavljanjem zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva u smislu člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Apelant to nije učinio a utvrđeno je da je rješenjem upravnog organa odbijen za povrat u posjed predmetnog stana jer se ne smatra izbjeglom i raseljenom osobom. Osim toga je istaknuto da apelant nije dokazao da je legalan korisnik predmetnog stana ili da ga koristi ili treba koristiti na osnovu rješenja o povratu nadležne uprave za stambene poslove. Vrhovni sud je citirao izmijenjenu odredbu člana 39 Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojom je propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39 stav 1 tog zakona a koji je napustio stan u Federaciji BiH i nakon toga iz stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo nema pravo na upis prava vlasništva na stan predviđen za otkup stanova u Federaciji BiH. Stavom 2 propisano je ukoliko nosilac stanarskog prava ima pravno obavezujući ugovor iz citirane zakonske odredbe a nakon 14. decembra 1995. godine je ostao u službi u oružanim snagama na teritoriji Bosne i Hercegovine pa nije stekao novo stanarsko pravo umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo od Federacije BiH tražiti naknadu umjesto upisa prava vlasništva. U konkretnom slučaju kako je zaključio Vrhovni sud navedeno apelant nije dokazao a neupitno je da je stan napustio i da nije legalan korisnik stana jer se u istom nalazi po legalnom osnovu tuženi.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primijeni „Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo“. Navodi da je predmetni stan stekao prije početka ratnih sukoba „na zakonit način i po pravnom osnovu“. Apelant je opširno naveo proceduru koju je prošao u postupku otkupa predmetnog stana te citirao odredbe Pravilnika o otkupu stanova iz stambenog fonda JNA. Apelant je istakao da je platio kupoprodajnu cijenu stana u cijelosti te porez-doprinos a zbog „općepoznatih ratnih zbivanja nije došlo do naloga za uknjižbu od strane vlasnika a koje štetne posljedice ne treba on da snosi“. To što nije u posjedu stana, kako navodi apelant „nema uticaja na pravnu valjanost ugovora niti na pravo koje je stekao zaključenjem pravno valjanog posla a zbog općepoznatih zbivanja nije došlo do konačne realizacije istog ugovora“. Predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će mu omogućiti predaju predmetnog stana u posjed.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na dom, zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava i to Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime sudovi su obrazložili iz kojih razloga je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu preda u posjed predmetni stan i da mu isplati na ime korištenja stana 18.000,00 KM. Naime redovni sudovi su obrazložili da je apelant u smislu člana 43 Zakona o vlasničko pravnim odnosima podnošenjem vlasničke tužbe protiv Federalnog ministarstva odbrane u ovoj ili posebnoj parnici morao dokazati pravo vlasništva na stvari-predmetnom stanu čiju predaju u posjed traži shodno relevantnim odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima prostoji stanarsko pravo (izmijenjen član 39.e). bez obzira što nije upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Redovni sudovi su obrazložili da na ovaj način (ne podnošenjem vlasničke tužbe) apelant na kome je teret dokazivanja nije dokazao postojanje punovažnog pravnog osnova (iustus titulus) za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu tj. da ispunjava uslove propisane Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu ili dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu i dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić