Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5485/10 (E. P., V. K., D. A. i N. Č.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5485/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 5485/10, rješavajući apelacije Envera Pehlića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Envera Pehlića, Vahida Kulagića, Dijane Aganovićč i Nermane Čorda podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru br. 58 0 P 023492 09 Gž od 23.
novembra 2010. godine, 58 0 P 023512 09 Gž od 1. decembra 2010.
godine i 58 0 P 023502 10 Gž od 21. decembra 2010. godine i presuda Općinskog suda u Mostaru br. 07 58 P 023492 00 P od 4. juna 2009.
godine, 07 58 P 023512 00 P od 31. augusta 2009. godine i 07 58 P 023502 00 P od 27. augusta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Pehlić, Vahid Kulagić, Dijana Aganović i Nermana Čorda (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara svi zastupani po Faruku Ćupini i Sanji Začinović advokatima iz Mostara podnijeli su u periodu od 10. do 30. decembra 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 58 0 P 023492 09 Gž od 23. novembra 2010. godine, 58 0 P 023512 09 Gž od 1. decembra 2010. godine i 58 0 P 023502 10 Gž od 21. decembra 2010. godine i presuda Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 07 58 P 023492 00 P od 4. juna 2009. godine, 07 58 P 023512 00 P od 31. augusta 2009. godine i 07 58 P 023502 00 P od 27. augusta 2010. godine.
2. Ustavni sud je u skladu sa članom 31. stav 1 Pravila Ustavnog suda odlučio da apelacije AP 5485/10, AP 5835/10 i AP 5983/10 spoji u jedan predmet pod brojem AP 5485/10 jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda po istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
3. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 023492 00 P od 4. juna 2009. godine udovoljeno je tužbenom zahtjevu apelanta Envera Pehlića dok je u preostalim presudama Općinskog suda, navedenim u dispozitivu ove odluke djelomično usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata podneseni protiv JP «Elektroprivreda BiH» Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena) i JP «Elektroprivreda HZ HB» Mostar (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi naknade štete nastale 16. decembra 1999. godine, uslijed pojave tzv. „plavnog vala“ i prekomjernog izlijevanja rijeke Neretve, pa su tuženi obavezani da apelantima, na ime naknade materijalne štete, isplate iznose pobliže navedene u dispozitivima osporenih presuda sa zakonskom zateznom kamatom, te im naknade troškove parničnog postupka. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelanti (osim Envera Pehlića) su odbijeni preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju presuda je istaknuto da tokom postupka među strankama nije bilo sporno da je temeljem zapisnika o procjeni oštećenja rađenog od strane komisije na predmetnim nekretninama i pokretnim stvarima, procijenjena šteta u iznosima navedenim u dispozitivima presuda, te da je temeljem te procjene apelantima na ime jednokratne novčane pomoći isplaćeni pojedinačni iznosi (u ovisnosti od visine štete) navedeni u obrazloženjima presuda. Prema ocjeni Općinskog suda (osim u predmetu AP-5485/10), navedene isplate su, iako naslovljene kao „jednokratna pomoć“, imale karakter naknade štete jer je upravo i izvršena na temelju komisijskog pregleda i procjene svih oštećenja na objektu, pokretnim i nepokretnim stvarima, čime je umanjen obim štete na imovini apelanata. Dalje je Općinski sud istakao da je međupresudom Kantonalnog suda broj Gž.17/04 od 22. februara 2004. godine, potvrđenom Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev.660/05 od 12. septembra 2006. godine, riješen osnov u pogledu odgovornosti tuženih za štetu proizašlu iz štetnog događaja, preciznije izlijevanja rijeke Neretve 16. decembra 1999. godine, pa samim tim i za štetu pričinjenu na pokretnim i nepokretnim stvarima apelanata.
4. Uvidom u zapisnike o oštećenjima sačinjene od strane Komisije općine Stari Grad Mostar (u daljnjem tekstu: Komisija), koji su urađeni neposredno nakon štetnog događaja, sa jasnom specifikacijom oštećenja koja su u većem dijelu podudarna onim oštećenjima konstatiranim i od strane komisije prvotužene, a temeljem Nalaza i mišljenja vještaka te iskaza apelanata i svjedoka utvrđeno je da je uslijed ostvarenog protoka vode od Q-2360 m2/sec i nastala šteta na pokretnim i nepokretnim stvarima apelanata. Temeljem Nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, zapisnika o pričinjenoj šteti sačinjen od strane Komisije i zapisnika o procjeni oštećenja prvotužene utvrđeno je da je posljedicom manevriranja u lancu hidro-energetskog sistema na Neretvi dana 16. decembra 1999. godine na objektima apelanata nastala šteta. Međutim, Općinski sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 206. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da kada je nedvojbeno da je štetu prouzrokovala neka od dvije ili više određenih osoba, koje su na neki način povezane, a ne može se utvrditi koja je od njih prouzrokovala štetu, te osobe odgovaraju solidarno, jer je u konkretnom slučaju suodgovornost svakog od tuženih utvrđena u tačnom omjeru 85% : 15%. Općinski sud je još pojasnio da kod nesporne činjenice da je iz istog osnova prvotužena apelantima već isplatila iznose označene kao „jednokratna pomoć“, pa su slijedom toga apelanti i odbijeni sa viškom tužbenog zahtjeva u tom dijelu, izuzev u predmetu AP- 5485/10 kojem Općinski sud nije „jednokratnu pomoć“ prvotužene okarakterisao kao naknadu štete te je apelantu dosudio i iznose u visine te pomoći. Odluke o troškovima parničnog postupka sud je temeljio na odredbi člana 386. st. 2. i člana 387. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), imajući u vidu stepen odgovornosti tuženih.
5. Odlučujući o žalbi tuženih (u predmetu AP 5485/10) te o žalbama apelanata i tuženih (u predmetima AP 5835/10 i AP 5983/10) podnesenim protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, žalbu tuženika djelomično uvažio i prvostepenu presudu djelomično preinačio na način pobliže naveden u dispozitivu presude (u predmetu AP- 5485/10), žalbu drugotuženog odbio kao neosnovanu a žalbu apelanta djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način pobliže naveden u dispozitivu presude a u ostalom dijelu žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i osporenu presudu potvrdio (u predmetu AP 5835/10) dok je u predmetu AP 5983/10 Kantonalni sud žalbu tuženih djelomično uvažio i odluku o troškovima postupka preinačio na način pobliže naveden u dispozitivu presude a u ostalom dijelu žalbe tuženih te žalbe apelantica u cjelosti odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
6. Naime, Kantonalni sud je u predmetu AP 5485/10 istakao da je prvotuženi konkretnom uplatom iznosa na ime „jednokratne pomoći“ isplatio dio štete, pa je tako postupio sa pažnjom dobrog domaćina u skladu sa odredbom člana 18. ZOO-a, jer je preduzeo sve mjere i aktivnosti da smanji štetu i njene posljedice, pa budući da je apelant Enver Pehlić primio novčani iznos, sasvim je irelevantno da li je taj iznos evidentiran kao jednokratna pomoć ili naknada štete, kod činjenice da se zna njihova prava svrha i namjena. U pogledu dosuđenih troškova postupka, Kantonalni sud je u svim predmetima preinačio odluku o troškovima postupka te u smislu odredbe člana 386 stav 2 Zakona o parničnom postupku troškove dosudio srazmjerno uspjehu u postupku a primjenom Advokatske tarife koja je bila na snazi u vrijeme svake pojedinačne radnje.
7. Apelanti smatraju da im osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacija se ističe da je osporenim presudama odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa na ime „jednokratne pomoći“, zbog pogrešne primjene materijalnog prava od stane Općinskog i Kantonalnog suda što je dovelo do povrede navedenih prava apelanata. Apelacijama se ukazuje na pogrešan stav sudova da se isplaćeni iznosi na ime jednokratne pomoći trebaju uračunati u ukupan iznos štete. U apelacijama se još navodi da se prije predmetnih postupaka vodio postupak u predmetima tzv «plavnog vala» u kojem je utvrđeno da su prvotužena i drugotužena odgovorne za štetu i to prvotužena 85%, a drugotužena 15%. U apelacijama se, također, navodi da su tuženi tokom trajanja postupka tvrdili da nisu odgovorni za nastalu štetu, te da isplaćeni iznosi predstavlja jednokratnu pomoć prvotužene u znak solidarnosti, pa je, shodno navedenom, u korektnom slučaju trebala biti primijenjena odredba člana 211. ZOO-a. Apelacijama se pobijaju i odluke o dosuđenim troškovima.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanata da im je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li su postupci u cjelini bili pravični u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud podsjeća da je isto ili slično činjenično i pravno pitanje kao u predmetnim apelacijama već razmatrao rješavajući predmet AP 1987/09 (vidi, Odluka o dopustivosti od 6. decembra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu, uz obrazloženje da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U citiranoj odluci Ustavni sud je također istakao da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, te je još navedeno da, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati, pa je Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. S obzirom na to da se i u predmetnim slučajevima apelacije odnose na isto ili slično činjenično i pravno pitanje, kao što je to bio slučaj u predmetu broj AP 1987/09, Ustavni sud se u kontekstu povrede prava apelanata na pravično suđenje i prava na imovinu u odnosu na odbijajući dio, poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 1987/09, budući da se ti razlozi mogu u cijelosti primijeniti i na ovu odluku.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić