Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5490/10 („Nada“ d.o.o. Derventa)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5490/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godineu predmetu broj AP 5490/10, rješavajući apelaciju „Nada“ d.o.o. Derventa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Nada“ d.o.o. Derventa podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 Dn 001027 10 Pž od 13. oktobra 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Derventi – Zemljišnoknjižna kancelarija broj 084-0-Dn-10-000 558 od 20. jula 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Nada“ d.o.o. Derventa (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Slavko Mikač, advokat iz Dervente, podnio je 7. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 Dn 001027 10 Pž od 13. oktobra 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Derventi - Zemljišnoknjižna kancelarija (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 084-0-Dn-10-000 558 od 20. jula 2010. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 084-0-Dn-10-000 558 od 20. jula 2010. godine odbačen je zahtjev apelanta za upis prava vlasništva na nekretninama k.č. broj 545/1 „Bara“, njima III klase, površine 260 m2 i k.č. broj 545/2, „Bara“, njiva III klase površine 172 m2, KO Derventa.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 7. maja 2010. godine podnio zahtjev za upis prava vlasništva na zemljištu koje je regulacionim planom predviđeno kao dio građevinske parcele i koje služi za redovnu upotrebu izgrađenog objekta (benzinska pumpa) na predmetnim nekretninama (navedenim u dispozitivu rješenja), a sve to na osnovu člana 42. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ broj 86/03). Dalje je navedeno da je, povodom tog zahtjeva, zemljišnoknjižna kancelarija oglasom od 2. juna 2010. godine najavila da predstoji uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška za predmetne nepokretnosti u skladu sa članom 67. Zakona o zemljišnim knjigama („Službeni glasnik RS“ br. 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08), jer predmetne nekretnine nisu upisane u zemljišnu knjigu u katastarskoj opštini Derventa 1. S tim u vezi, sud je pozvao apelanta (pozivom od 14. maja 2010.godine broj 084-0-Dn-10-000 558 i rješenjem od 11. juna 2010. godine broj 084-0-Dn-10-000 558) da dostavi ispravu koja predstavlja pravni osnov za upis prava na predmetnim nepokretnostima u korist apelanta. S obzirom da apelant nije dostavio u ostavljenom roku ispravu koja predstavlja pravni osnov za sticanje prava na nepokretnostima, nego je samo dopunio zahtjev tražeći direktnu primjenu člana 331. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ broj 124/08), sud je odbacio predmetni zahtjev. U odnosu na dopunjeni zahtjev, sud je konstatovao da je, uvidom u zemljišnoknjižni uložak broj 45 katastarska opština Derventa 1, utvrđeno je da je apelant upisan s pravom vlasništva na parcelama br. 486/2, 487/3, 488/3, 488/7, 488/8, 488/10, 549/1, i 549/3, te da je parcela broj 488/8 izgrađena, odnosno da na istoj postoji objekat, kao i da je uvidom u Posjedovni list broj 1266/1 utvrđeno da je na parcelama broj 545/1 i 545/2 (koje su predmet zahtjeva), kao „korisnik DS“ upisan Drago Marković. Slijedom navedenog, sud je zaključio da, u konkretnom slučaju, nije moguća primjena načela pravnog sjedinjenja zemljišta i upisane zgrade (superficies solo cedit), a u smislu člana 331. Zakona o stvarnim pravima na koje se punomoćnik predlagača u zahtjevu poziva. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja shodno odredbi člana 40. Zakona o zemljišnim knjigama.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 Dn 001027 10 Pž od 13. oktobra 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelntova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje Osnovnog suda od 20. jula 2010. godine.

5. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je, po ocjeni Okružnog suda, pravilno prvostepeni sud postupio kada je donio pobijano rješenje kojim je odlučio kao u izreci istog, te se žalbenim navodima apelanta ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Potom je navedeno da apelant nije postupio po nalogu prvostepenog suda, tj. nije dostavio pravni osnov za upis prava na predmetnim nekretninama u zemljišnu knjigu, nego je samo dopunio zahtjev tražeći direktnu primjenu člana 331. Zakona o stvarnim pravima, kojom je propisano da ako do stupanja na snagu ovog zakona nije uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrade po odredbama posebnog zakona, vlasnik zgrade stiče pravo svojine na zemljištu ispod zgrade i na onu površinu koja je, po regulacionim planu ili planu parcelacije, namjenjena da služi za redovnu upotrebu zgrade. Međutim, po ocjeni drugostepenog suda, navedena zakonska odredba se, u konkretnom slučaju, ne može primjeniti, a kako to i prvostepeni sud pravilno zaključuje, jer iz priloženih dokaza se ne vidi da je predmetna benzinska pumpa upravo i izgrađena na nekretninama na kojima se traži upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, niti je apelant dokazao da na istom zemljištu ima pravo korišćenja. Također, ni navodi žalbe, kojima se ističe da je apelant punih 11 godina u posjedu predmetnih nekretnina, ne mogu dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog prvostepenog rješenja, jer je apelant dostavio sudu posjedovni list broj 1266/1 iz kojeg se vidi da je na predmetnim nekretninama kao posjednik upisan Drago Marković. S obzirom na naprijed navedeno, drugostepeni sud nalazi da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je odbacio zahtjev za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist apelanta, te je odlučeno kao u dispozitivu drugostepenog rješenja na osnovu odredbe člana 76. stav 3. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske, a u vezi sa odredbom člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09).

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant je istakao da su sudovi, odbijanjem apelanta da se na spornim parcelama uknjiži kao pravnik vlasnik istih, doveli „sporne nekretnine u situaciju da nemaju svoga titualara“. Stoga je apelant predložio Ustavnom sudu da osporene odluke ukine i vrati predmet na ponovni postupak.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelacije o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5490/10 („Nada“ d.o.o. Derventa) | Sudska praksa | Aktio