Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5491/10 (D. M.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5491/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 5491/10, rješavajući apelaciju Damira Muhamedagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Muhamedagića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000456 od 10. juna 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1661/08 od 22. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Damir Muhamedagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva kojeg zastupa Edin Suljić advokat iz Sarajeva, podnio je 10. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000456 od 10. juna 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1661/08 od 22. oktobra 2008. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 11. jula 2013. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv „Sarajevostana“ D.D. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi utvrđenja prava svojine.
3. Presudom Općinskog suda broj P-920/01 od 26. novembra 2004. godine obavezan je drugotuženi da apelantu isplati iznos od 70.243,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 25. decembra 2001. godine pa do isplate te da nadoknadi apelantu troškove postupka u iznosu od 4. 113,20 KM. Apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru koji se nalazi u Sarajevu ul. Džamijska do broja 2 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) te da se obavežu prvotuženi i drugotuženi da se apelant na osnovu presude upiše kao vlasnik na predmetnom poslovnom prostoru u zemljišnim knjigama. Apelant je u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom u odnosu na prvotuženog.
4. Općinski sud je obavezao drugotuženog na isplatu iznosa od 70.243,99 KM na ime uloženih sredstava u izgradnji predmetnog poslovnog prostora našavši da je apelant postupio u skladu sa odredbama čl. VI i IX Ugovora o zakupa predmetnog poslovnog prostora i uložio značajna materijalna sredstava u izgradnju predmetnog poslovnog prostora. Taj sud je zaključio da je drugotuženi pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari kao zakupodavac predmetnog poslovnog prostora, da je vrijednost objekta uvećana samom izgradnjom prostora te je obavezao drugotuženog da apelantu u smislu člana 215. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) nadoknadi dosuđeni iznos.
5. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio drugotuženi, Kantonalni sud je presudom broj Gž-1661/05 od 22. oktobra 2006. godine, žalbu uvažio prvostepenu presudu preinačio i apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom da mu drugotuženi isplati iznos od 70.243,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 25. decembra 2001. godine pa do isplate. Drugotuženi je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je citirao odredbe člana VI, VII i IX Ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora te istakao da se iz citiranih odredbi ugovora jasno zaključuje da je apelant ugovorio da će na teret vlastitih sredstava izvršiti radove na izgradnji odnosno većim prepravkama i opravkama poslovnog prostora bez prava naknade troškova zakupodavca odnosno njihovog prebijanja sa zakupninom. Također je taj sud istakao da se ugovor mora realizovati onako kako su se ugovorne strane dogovorile pa obzirom da je apelant ugovorio izvođenje radova na poslovnom prostoru o vlastitom trošku to mu ne može pripasti pravo na naknadu uloženih sredstava primjenom odredbe člana 215. u vezi sa članom 210. ZOO jer je drugotuženi konkretnu korist od ulaganja u poslovni prostor stekao po osnovu ugovora o zakupu a sve na osnovu izražene apelantove volje da na teret vlastitih sredstava izvede radove na izgradnji predmetnog poslovnog prostora u cilju njegovog dovođenja u funkciju. Na osnovu navedenog, kako je dalje istakao sud, ovako sticanje po osnovu ulaganja na strani drugotuženog se ne može smatrati sticanjem bez osnova nego sticanje na osnovu pravnog posla koje drugotuženi nije dužan vratiti a sve na osnovu ugovora o zakupu koje su apelant i drugotuženi zaključili 4. jula 1998. godine
7. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-09-000456 od 10. juna 2010. godine reviziju apelanta odbio. Obrazlažući presudu Vrhovni sud je istakao da je pravilno drugostepeni sud zaključio da obzirom da je apelant ugovorio izvođenje radova na poslovnom prostoru o vlastitom trošku ne može mu pripasti pravo na naknadu uloženih sredstava primjenom odredbe člana 215. ZOO u vezi sa članom 210. ZOO jer je drugotuženi konkretnu korist od ulaganja u predmetni poslovni prostor stekao po osnovu ugovora o zakupu a sve na osnovu izražene apelantove volje da na teret vlastitih sredstava izvede radove na izgradnji predmetnog poslovnog prostora u cilju njegovog dovođenja u funkciju. Osim toga Vrhovni sud je naveo da nema uticaja na rješenje ove pravne stvari revizioni prigovor apelanta da je dobiveno odobrenje za pretvaranje prolaza u poslovni prostor kao i to što je odobrenje dato prvotuženom kao investitoru za gradnju jer to ne mijenja apelantovu obavezu iz ugovornog zakupnog odnosa između njega i drugotuženog.
8. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, ocjeni dokaza te proizvoljnoj primijeni materijalnog prava i to Zakona o vlasničko pravnim odnosima i ZOO. Navodi da je u skladu sa odobrenjem od 24. decembra 1997. godine izgradio poslovni prostor svojim sredstvima a koju odlučnu činjenicu su redovni sudovi zanemarili. Osim toga je istakao da je ugovor o zakupu zaključio nakon što je svojim sredstvima izgradio poslovni prostor i da je samo „formalno uzeo obaveze navedene u ugovoru pa se takav ugovor smatra ništavim jer ne proizvodi pravno dejstvo i nije u skladu sa odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija“. Smatra da se radi o fiktivnom ugovoru o zakupu jer je zaključen poslije izgradnje a kako navodi „bio je prinuđen da ga zaključi jer bi mu se u protivnom poništila urbanistička suglasnost, građevinska dozvola i zaključak o dodjeli i pretvaranju prolaza u poslovni prostorije“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se u suštini isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-
II, stav 78.).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić